Što se može očekivati od susreta Putina i Obame u Sjevernoj Irskoj?

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Barack Obama i Vladimir Putin dosad su se dvaput susreli. Prvi put u ljeto 2009., kad je američki predsjednik doputovao u Moskvu u posjet tadašnjem ruskom premijeru Putinu. Potom u ljeto 2012., kad je predsjednik Putin stigao na summit ''dvadesetorice'' u meksički Los Cabos.

Prvi put se susret pretvorio u veliki monolog uz ikru i samovar. Na Obamino pitanje o bilateralnim odnosima sugovornik je odgovorio četrdesetominutnim govorom u kojem je izložio sve što misli o Washingtonovoj politici i posljedicama vladavine Georga Busha. 

Obama je pažljivo slušao, obećao je da će oko svega dobro razmisliti, a onda je od jeseni započeo ozbiljan proces diplomatske razmjena, koji je konačno izveo odnose iz bezizlaznog položaja u kojem su se nalazili od druge polovine dvijetisućitih.

Drugi razgovor je prošao u nategnutim okolnostima. Putin tek što se vratio u Kremlj, odgurnuvši Dmitrija Medvedeva s kojim je Obama imao poprilične dobre odnose, a svoj novi predsjednički mandat započeo je neprihvaćanjem poziva na summit ''osmorke'' u SAD-u. 

Bez obzira što su svi komentatori istaknuli ledena lica sugovornika, završni dokument postao je remek-djelom korektnosti: strane su pedantno prešle sva pitanja, koja su mogla izazvati proturječnosti, tako što su se usredotičile samo na ono što ih ujedinjuje.

Pozadina trećeg randevua je vrlo povoljna. Krajem prošle i početkom ove godine Moskva i Washington su se do kraja posvađali oko pitanja koja nisu imala neposrednu vezu sa stvarnosnom politikom, već prije sa stvarima koje pripadaju sferi idealnog. Nakon tog nastupila je krhka stabilizacija, kad su i na jednoj i na drugoj strani rekli da se nipošto ne žele svađati.

Komentatori obožavaju raspravljati o ''kemiji'' susreta. Ako postoji ''kemija'' između predsjednika, onda će se riješiti i sporna pitanja. No je li moguća kemijska formula između Putina i Obame?

Ako pogledamo na Putinov i Obamin životni put, onda se može vjerojatno izdvojiti samo jedna zajednička crta. Ni Putin, koji je odrastao na ulicama radničkog naselja Lenjingrada, ni Obama, koji je proveo djetinjstvo po različitim uglovima svjetske periferije, nisu ni mogli zamisliti do kakvih će se visina uzdignuti. 

Dakle, obojica su ljudi koji su se slučajno našli na političkom Olimpu. U svemu ostalom oni su antipodi.

Obama je doseljenik iz sredine društvenih aktivista, koji je postao profesionalni političar zahvaljujući radu u građanskom društvu. To je nesumjivo odlika političke karizme – povući za sobom širok spektar ljudi (od malene lokalne zajednice pa sve do velikog biračkog tijela), prisiliti ih snagom uvjerenja da rade ono što je za tebe isplativo i korisno.

Putin je, pak, odgojen u zatvorenoj kastinskoj organizaciji. Ako u njoj javnost i otvorena politika nisu neprijatelji, onda su svakako objekti pažljivog promatranja. Osim toga, njezina struktura je izgrađena na hijerarhiji.  

Iako je uzlet Putina i Obame svakako rezultat korjenitih promjena u društvenom raspoloženju, njihovi politički pravci su suprotstavljeni.

Obama je izabran na valu težnje da se nešto promijeni. Putin, pak, u uvjetima sveopćeg umora od neprestanih promjena, tj. u težnji prema stabiliziranju situacije.

Ono što Obamini kritičari nazivaju njegovom neprincipijelnošću ili slabošću (oprezan odnos prema konfliktima, tj. nedostatak želje da se miješa u konflikt ako za to ne postoji stvarna potreba, relativna indiferentnost prema pitanjima demokracije) zapravo je uvjerenost u to da se suvremeni svijet toliko razlikuje od prijašnjeg, da provjereni recepti mogu dati samo suprotan rezultat.

Putin također polazi od toga da se ne treba igrati sa suvremenim svijetom. On je pristaša ideje da ne treba donositi nagle korake a da se prethodno nije dobro razmislilo o mogućim posljedicama. Otud i njegova iskrena privrženost prema statusu-quo. To se tiče kako vanjske tako i unutarnje politike.

''Kemije'' neće biti između dva predsjednika. No ona i nije potrebna. Važnije je da obojica dijele uvjerenost u to da u današnjem svijetu treba izbjegavati suvišne ispade. Obojica su, u principu, usmjereni na sporazume, iako ih vide na različite načine.  

I ono što je vjerojatno najvažnije. Bez obzira na ogromnu vlast (i Putin i Obama pripadaju najmoćnijim ljudima svijeta), dva predsjednika puno više ovise o prilikama koje se same slože nego što su u stanju utjecati na njih. Ali to, naravno, neće ni jedan ni drugi priznati.    

Autor je predsjednik Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku