Udžbenik za buduće diplomate

Izvor: Aleksej IORS

Izvor: Aleksej IORS

Nekada su se velike igre velikih sila ispreplitale sa sitnim intrigama lokalnih protagonista. BiH i Kosovo bili su prekretnica u povijesti rata i mira ali tek je Sirija pokazala da se novi svijet potpuno razlikuje od starog. Po čemu se situacija u Siriji bitno razlikuje od svega što se dogodilo prije nje?

Određene međunarodne krize mogu služiti kao živi udžbenici za studente diplomacije i međunarodnih odnosa. U toj kategoriji je i Sirija. Ona je idealni "case study", osobito sada, kada svi govore o predstojećoj mirovnoj konferenciji.

Postoji jedan trivijalan princip: ako želiš mir, spremaj se za rat. Čim se približilo vrijeme za održavanje hipotetičkog "okruglog stola", koji navodno treba okupiti sve zainteresirane strane koje bi donijele odluku o daljnjim strategijama rješavanja krize, upravo tada su svi počeli zveckati oružjem.

Nekada su velike igre velikih sila bile neraskidivo povezane i isprepletene sa sitnim intrigama lokalnih protagonista, a interesi velikih sila uvijek su bili na prvom mjestu. Sada je sve obrnuto. „Lokalni“ procesi imaju svoju logiku, a sudjelovanje "moćnika" odvija se negdje na paralelnoj razini, tako da su glavni i sporedni igrači sada zamijenili mjesta.

Europska unija je odlučila ne produžiti embargo na isporuku oružja Siriji (tj. pobunjenicima), iako su ukidanje ograničenja aktivno zastupale samo Velika Britanija i Francuska, a ostali su u manjoj ili većoj mjeri izrazili sumnju u svrhovitost tolikog uplitanja u građanski rat.

Postoji određena politička logika u deklaracijama o spremnosti na pomaganje opoziciji. Naime, sama takva izjava znači da je primjena sile i dalje sasvim realna opcija. Drugim riječima, ako ne bude sporazuma, ratovat ćemo dok ne pobijedimo.

Doslovno istu takvu logiku demonstrira i Rusija, koja ne potvrđuje, ali i ne demantira vijesti da je isporučila Damasku S-300 i drugo napredno naoružanje.

Doduše, takav pristup može imati i suprotan učinak. Zasad se stječe dojam da iz diplomatske igre velikih sila obje sukobljene strane izvlače jedan isti zaključak: što god se dogodilo, oni nas neće izdati ili ostaviti na cjedilu, a to znači da ne treba posustajati. I Assad i njegovi protivnici shvaćaju da vanjski pokrovitelji (Rusija s jedne strane i Zapad s druge) ne mogu odustati od podrške "svojoj" strani bez velike štete po svoj ugled.

Rusija podržava svjetovne vladare (bez obzira na stupanj odsutnosti demokracije u njihovim režimima) i nemiješanje izvana, a Zapad s jedne strane barata ideološkim shemama prema kojima postoje samo "pobunjeni narod" i "krvavi tiranin".

Rasplet sirijske krize je i za Moskvu i za Washington pitanje principa. Rusija podržava svjetovne vladare (bez obzira na stupanj odsustva demokracije u njihovim režimima) i nemiješanje izvana, a Zapad s jedne strane barata ideološkim shemama prema kojima postoje samo "pobunjeni narod" i "krvavi tiranin", a s druge strane želi ipak učvrstiti model rješavanja lokalnih kriza koji se postupno iskristalizirao poslije Hladnog rata i koji glasi: biramo "ispravnu" stranu u konfliktu i pomažemo joj da dođe na vlast.

Od Bosne i Kosova do Sirije

Mirovne konferencije u prošlosti, sve do Jalte i Potsdama, imale su veliki cilj - donosile su mir. U novije vrijeme nešto nalik na mirovne konferencije bilo je vezano uz Balkan. Radi se o Daytonskom sporazumu za Bosnu 1995. i kosovskoj krizi 1999. Nije zgoreg podsjetiti se i jednog i drugog, jer za Siriju to mogu biti dva sasvim realna scenarija.

Dayton je, u cjelini gledano, pozitivan scenarij. Tada su vanjski igrači doveli zaraćene strane za pregovarački stol i usuglasili model uređenja Bosne i Hercegovine. Tako nešto priželjkuju optimisti, koji vjeruju u mogućnost uspjeha "Ženeve-2" u rješavanju sirijskog pitanja.

Pesimisti se pak mogu prisjetiti početka veljače 1999., kada je ogromnim diplomatskim naporima organizirana konferencija za mirno rješavanje kosovskog sukoba u Rambouilletu. Rezultat je, međutim, izostao, tj. sukob se rasplamsao svom žestinom.

Doduše, ova usporedba je dakako uvjetna, jer je sirijska kriza po mnogo čemu specifična. No ako na konferenciji ne bude postignut značajan napredak (a on nije ni moguć), onda je sasvim realno očekivati ​​brzu eskalaciju sukoba.

Uz sve to postoji i jedna bitna razlika između sirijske situacije i svega što se događalo prije nje. Do sad su velike sile uvijek točno znale što dobivaju time što se miješaju u lokalne sukobe i pokreću mirovni proces, i uvijek su ti njihovi interesi bili konkretni. Zapadnoeuropske države su uz aktivnu podršku SAD-a mijenjale strateški reljef Europe u skladu s predodžbama koje su prevladavale nakon Hladnog rata.

U slučaju Sirije, međutim, nije moguće shvatiti u čemu se sastoji neposredan i konkretan interes SAD-a, Europe i Rusije, osim što se na taj način rješava navedeno pitanje statusa.

Ideja proširenja sfere utjecaja na današnji Bliski Istok graniči s utopijom. Sve vanjske sile grčevito traže način da ispravno reagiraju na ono što se već dogodilo i prilagođavaju se okolnostima, a okolnosti se mijenjaju neovisno od njihove volje i njihovih želja, tako da o strategiji tu nema ni govora.

Indikativno je da zemlje koje zaista imaju konkretan interes u sirijskom sukobu, a to su susjedne države, od Irana do Saudijske Arabije i Katara, uopće i ne spominju mirovnu konferenciju, tj. gotovo da i ne zauzimaju stav, iako upravo od njih, na kraju krajeva, ovisi hoće li zaraćene strane moći postići dogovor.

Nekada su velike igre velikih sila bile neraskidivo povezane i isprepletene sa sitnim intrigama lokalnih protagonista, i tada su interesi velikih sila uvijek bili na prvom mjestu. Sada je sve obrnuto. Lokalni procesi imaju svoju logiku, a sudjelovanje "moćnika" odvija se negdje na paralelnoj razini, tako da su glavni i sporedni igrači sada zamijenili mjesta.

Sve u svemu, neiscrpan izvor za buduće povjesničare i gotovo nerješiv zadatak za današnje diplomate.

Autor je predsjednik predsjedništva Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku i glavni urednik časopisa "Rusija u međunarodnoj politici".