Sirija – Vodi li put do mira preko Ženeve?
Izvor: Nijaz Karim
Tijekom posjeta Rusiji američkog državnog tajnika Johna Kerrya 7. svibnja Moskva i Washington su se dogovorili oko organiziranja međunarodne konferencije o Siriji. Ono što je novo u čitavoj toj priči jest da su ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i Kerry po prvi put udružili snage ne bi li na konferenciju doveli i jednu i drugu zaraćenu stranu, odnosno opoziciju i predstavnike službenog Damaska.
Za tjedan dana postalo je poznato da će se konferencija održati u Ženevi pod vodstvom UN-a. Prema mišljenju Moskve, potrebno je uključiti u rad i ključne strane regije, osobito Iran i Saudijsku Arabiju.
Tu konferenciju zapravo možemo nazvati Ženevom-2, odnosno to je ponovna organizacija susreta koji se prošle godine održao u švicarskom gradu. Tad su se svi sudionici složili oko potrebe za provedbom političkog dijaloga između suprotstavljenih strana. Međutim, dijalog dosad nije pokrenut.
Glavni razlog nalazi se u tome da Zapad, njegovi saveznici na Bliskom istoku i sirijska opozicija inzistiraju na odlasku sirijskog predsjednika Bašara al-Asada kao glavnom uvjetu početka političkog smirivanja situacije u Siriji.
Moskva, pak, traži rješenje problema bez pritiska izvana. Drugim riječima, Rusija se pokušava protiviti praksi nasilne smjene režima uz primjenu vanjskih snaga. Taj scenarij je dobro poznat iz događaja u Jugoslaviji, Iraku, Libiji. Navedenih primjera je dovoljno, ne moramo dublje zalaziti u povijest.
Sudeći po tome na koji je način Putin slušao Kerrya na susretu u Kremlju 7. svibnja, Moskva i Washington se i dalje dijametralno razilaze po tom ključnom pitanju i čini se da ni jedna od strana nije spreman učiniti ustupak. No to ipak nije posve ukinulo političke manevre: u zadnje vrijeme Rusiju i SAD je posjetio britanski premijer James Cameron; Peking i Moskvu je posjetio izraelski premijer BenjaminNetanyahu; premijer Turske posjetio je Washington, državni tajnik SAD-a i ministar vanjskih poslova Rusije također se nalaze u stalnom kontaktu. No čini se da se sve ipak vrti oko problema s Asadom.
Sirijski ministar informacija Omran al-Zoubi je izjavio da sirijske vlasti neće sudjelovati u međunarodnoj konferenciji o rješavanju konflikta sa opozicijom, ako će se na njoj raspravljati o tome treba li Bašar al-Asad ostati na vlasti ili mogućnostima promjene konstitucije.
U međuvremenu Kerry je dao do znanja da bi SAD želio među sudionicima Ženeve 2 vidjeti i predsjednika Sirike. ''Ako on odbije prisustvovati na konferenciji, to će biti još jedna ozbiljna greška predsjednika Asada'', primijetio je Kerry.
Prema njegovim riječima, ako Asad ipak ne sjedne za pregovarački stol, ''opozicija će dobiti dodatnu pomoć, poduzet će se dodatni napori i nasilje se neće, na žalost, prekinuti''.
Drugim riječima, sirijskom predsjedniku prijete tako što će povećati pomoći opoziciji, što uključuje i američku pomoć do 2014. god. i ukidanje embarga na isporuku oružja u Siriju od strane EU.
UN također vrši pritisak. 16. svibnja Saudijska Arabija i Katar su inicirali redovnu rezoluciju Opće skupštine Ujedinjenih naroda da bi osudili službeni Damask. Ipak, trenutne tendencije ne idu na ruku monarhija Persidskog zaljeva.
Za podršku rezolucije glasovalo je 107 država, protiv – 12, uključujući Rusiju i Kinu. 59 država bilo je suzdržano. Na taj način broj država koje podržavaju rezoluciju pao je u odnosu na 2012. god., kad se za podršku izjasnilo 133 države.
Ništa manje važna nije ni prijetnja direktnom primjenom sile. Kao povod za vojnu intervenciju u sirijski konflikt mogu biti dokazi da je Damask upotrijebio kemijsko oružje. Iako za to nisu potrebni ni dokazi. Dovoljno je prisjetiti se priče s iračkim biološkim naoružanjem.
Sve nam to govori da Damoklov mač visi nad glavom Asada i postoje dobre šanse da nikakvo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nije potrebno da bi se on upotrijebio. To je postalo jasno čim je Izrael nanio 3. i 5. svibnja zračne napade na području Sirije. Turska također prijeti Siriji, vjerujući da se iza terorističkog čina u gradu Rejhanli kriju sirijske tajne službe.
Dakle, al-Asad ima jasnu alternativu za svoju tvrdoglavost. No ako pritisak na Bašara al-Asada bude u središtu čitavog zbivanja, teško da možemo očekivati mir u ratom podijeljenoj državi.