Je li Rusija zauzela važno mjesto u skupini globalnih lidera?

Prije petnaest godine, sredinom svibnja 1998. godine, u Birmighamu se prvi put održao susret Grupe osam, skupine industrijski najrazvijenijih i gospodarski najmoćnijih zemalja svijeta kojoj se priključila Rusija. Tijekom sljedećih petnaest godina Moskva nije postala samo sudionik praktički svih međunarodnih udruženja, nego je i skupila iskustvo vođenja i predsjedavanja različitim udruženjima. No pravo je pitanje: je li zauzela važno mjesto u skupini globalnih lidera-država, koji odlučuju od sudbini svijeta?

Težak put do stola

Birmigham 98 je bila najvažnija etapa za novu Rusiju. Od trenutka raspada SSSR-a ruski predsjednik Boris Jeljcin borio se za to da država postane član ekskluzivnih zajednica te da na taj način vrati simbolički status velike države.  

Ipak za tri mjeseca nakon prvog nastupa u Birmighamu, Rusija je morala objaviti da nije ispunila svoje dužničke obveze te da je utonila u veliku ekonomsku i političku krizu. Iluzija o ravnopravnom statusu s ostalima raspršila se u onom trenutku kad je ruska vlada morala moljakati zapadne države za financijsku podršku, koju naposljetku nije dobila. 

Jako je čudno danas se tog sjetiti. Ima već dosta vremena kako se Rusija od dužnika pretvorila u davatelja te sad ravnopravno raspravlja s državama od kojih je prije posuđivala. Glavna tema tih rasprava je kako pomoći jedinstvenoj europskoj valuti ili pojedinačnim državama eurozone. Već odavno više nitko ne sumnja u to da Rusija s pravom pripada najprestižnijoj grupi planete. 

Doduše, stanje stvari u samoj grupi te okolnosti oko nje su se kardinalno izmijenile od kraja devedesetih, i to ne u korist ''osmorke''.

Preobrazba u politički show 

Sredinom 1970-ih, kad je nastajao mehanizam neslužbenih konsultacija vodećih zapadnih ekonomija, smisao se sastojao u tome da je ta grupa bila maksimalno zatvorena za sebe, ali beskrajno otvorena u svojim profesionalnim raspravama o realnom stanju stvari. Kako se proširivala (na početku je bila ''petorka'') i povećavala razina sveopće pažnje, susreti su se polagano pretvarali u politički show za publiku.  

S druge strane, veliki preokreti u globalnom poretku snaga doveli su do tog da su susreti, organizirani za mali broj sudionika, sasvim nekorisni. Naprimjer, jednostavno se ne mogu razmatrati svjetske ekonomske perspektive bez sudjelovanja Kine. A Kinu je, pak, malo neprikladno primiti u ''osmorku''; ipak je to zajednica demokracija. 

Pojava ''velike dvadesetorice'' na samom vrhuncu krize 2008. god. riješio je taj problem. Ipak ''dvadesetorica'' nisu postali svjetska vlada. Nakon što su odigrali korisnu ulogu u prvoj etapi krize, kad je sama činjenica okupljanja predstavnika 20 vodećih ekonomija imala umirujuće djelovanje, forum se dalje pretvorio u protokolni događaj. 

Pa ipak svaka država, koja stane za kormilo ''dvadesetorice'', pokušava to iskoristiti za promociju sebe kao odgovorne svjetske države. I sad je red na Moskvu.

Vještina promoviranja

Tijekom posljednjih godina Rusija je više puta istupala s inicijativma oko globalnih pitanja, no ipak one nisu nailazile na plodan teren. Postoje dva razloga.  

S jedne strane, Rusija zasad nije naučila na koji način treba pokazati liderstvo u novom svijetu zbog dosad neproživljenog osjećaja manje vrijednosti nakon raspada SSSR-a. Osim toga, ruski političari nisu ovladali vještinom kojom virtuozno vladaju njihove zapadne kolege – kako upakirati vlastite egoistične interese da oni izgledaju krajnje altruistično.

No postoji i druga strana. U suvremenom svijetu globalne inicijative jednostavno ne prolaze. Nema infrastrukture – službene ili neslužbene – putem koje bi došlo do ostvarivanja zamišljenog.

Fenomen suvremenog svijeta sastoji se u tome da najslabije funkcioniraju upravo one odluke koje su donesene na globalnoj razini. Najbolji primjer je potpuni debakl svih nastojanja UN-a u borbi s klimatskim promjena, dok se na nacionalnoj razini svuda uvode tehnologije povećanja energetske učinkovitosti i smanjenja otpadnih plinova. I to čisto iz isplativih razloga, a ne radi ''spašavanja čovječanstva''.    

Tijekom proteklih 15 godina, otkad je Boris Jeljcin prvi put prisustvovao na Grupi osam kao punopravni član, Rusija je ispunila, čak možemo reći i premašila, zadaću osiguranja visokog međunarodnog statusa, koju je sebi zacrtala tadašnja vlast. No i dalje je neizvjesno kakva će biti njezina stvarna uloga sljedećih godina.  

I ponovno, baš kao 1998. godine kad je Jeljcin sudjelovao u ''osmorci'', odlučujuću ulogu u pozicioniranju države u svijetu igrat će kvaliteta njezinog unutrašnjeg razvoja, a ne sposobnost da se pravilno prikaže na međunarodnim forumima.