Bostonska tragedija – povod za zbližavanje

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Teroristički napad za vrijeme bostonskog maratona ponovno je obratio pažnju javnosti na problem sigurnosti. Sudjelovanje etničkih Čečenaca u eksploziji bombe prisilila je američke stručnjake, političare i novinare prisjetiti se postojanja sjeverokavkaskih događaja.

Ti su problemi bili i ostali dijelom većih vanjskopolitičkih predmeta, bez obzira radi li se o dvostranim rusko-američkim odnosima, međunarodnom terorizmu, situaciji na Bliskom istoku ili o pripremi za Olimpijadu 2014. godine u Sočiju kamo SAD namjerava poslati jednu od najbrojnijih delegacija sportaša i trenera.  

Ono što se piše u američkim masovnim medijima i na blogovima o bostonskoj tragediji je prekrasna potvrda gore navedene tvrdnje. Ponovno je u centru pažnje ''rat u Čečeniji'', iako je ratna djelatnost u toj republici završena još davne 2002. godine, a po broju terorističkih činova ona već nekoliko godina ustupa mjesto Dagestanu i Ingušetiji. Radi usporedbe: 2012. godine u Dagestanu je od političkog nasilja nastradalo 695 ljudi (405 ubijenih), a u Čečeniji – 174 (82 ubijenih). 

U Americi su ponovno progovorili o ''čečenskom separatizmu''. I to na takav način da poslije tragedije u Beslanu iz 2004. godine sve velike terorističke akcije sjeverokavkaskog podzemlja (teroristički čin u zrakoplovnoj luci Domodedovo u 2011. godini, eksplozije u moskovskom metrou u 2010. godini) ne prolaze više pod parolom etnopolitičkog samoodređenja, nego pod znakom radikalnog islamizma. Pritom su informacijski resursi islamista prepuni otvorenim antiameričkim materijalima.  

Govoreći obično o prirodi radikalizma na Kavkazu, američki stručnjaci ukazuju na dva razloga: rusku represivnu politiku i društveno-ekonomske probleme. Međutim, to se ne da primijeniti na bostonsku tragediju: obitelj Carnajevi odavno je napustila Čečeniju i kavkaske vojne kampanje nisu mogle utjecati na njih. Čak štoviše, dva brata Tamerlan i Džohar žive već nekoliko godina iza granica Rusije, gdje na njih nije utjecala ni ''ruska represivna mašina'', ni niski društveni standardi.

Na žalost, već se duže vrijeme zbog političke korektnosti zapostavlja činjenica da u imigrantskoj sredini nastaju radikalna raspoloženja, koja nisu toliko usmjerena protiv Rusije koliko protiv Zapada per se. U potrazi za odgovorom na pitanja: ''Tko smo mi?'', ''Odakle smo?'', ''Kamo idemo?'' mladi ljudi se obraćaju vršnjacima, prijateljima zemljacima i otamo dobivaju one odgovore koje ne bi čuli u SAD-u i europskim državama. Pa sjeverokavkaski buntovni pokret se naglo islamizira, a u njemu su SAD, Europa, Izrael neprijatelji koji vode borbu protiv ortodoksnih muslimana.

Poslije bostonske tragedije u masovnim medijima se pisalo o neophodnosti surađivanja Moskve i Washingtona po pitanjima sigurnosti. Naravno, tu nema mjesta za nikakvu raspravu. Međutim, nepravilno bi bilo govoriti samo o suradnji specijalnih službi. Takva operacija neće uspjeti bez principijelne promjene u javnom svjetonazoru te povećanju povjerenja između dviju država. Ruski stručnjak i politička zajednica mora se koliko može aktivnije uključiti u međusobnu suradnju s američkim kongresmenima, utjecajnim masovnim medijima i sveučilištima. U protivnom uvijek će te imati pojednostavljenu sliku događaja, koja će sve reducirati na ''čečenske separatiste'' i ''čečenski rat''. Javno mnijenje u SAD-u nije ništa manje važno od odluka administracije, državnog tajništva ili tajnih službi.   

Autor je gostujući znanstveni suradnik u Centru strateških i međunarodnih istraživanja u Washingtonu