Žrtvovanje Cipra za primjer drugima

Ilustracija: Natalija Mihajlenko.

Ilustracija: Natalija Mihajlenko.

Rukovodstvo EU je doslovno eksproprijacijom novca iz ciparskih banaka namjerno srušilo bankarski sustav ove države za primjer ostalim dužnicima. Time je Europa na čelu s Njemačkom pokazala što planira napraviti s državama koje ne dozvole da se njihovim financijskim sustavom upravlja izvana.

Odmah ću reći: ne posjedujem nikakvu tajnu informaciju o tome što se zaista krije iza neočekivanog ultimatuma koji su ministri financija EU postavili Cipru sa zahtjevom da se uvede porez na depozite, ili jednostavnije rečeno da se provede djelomična eksproprijacija depozita kao uvjet za dobivanje europskih kredita, bez kojih nije moguće spasiti bankarski sistem. A ekonomija Cipra se zasniva upravo na bankarskom sustavu i industriji odmora.

Ja međutim, imam svoju hipotezu, koja se razlikuje od većine objašnjenja.

Najprije o tim objašnjenjima. Ona su se mogla čuti i u našim i u stranim medijima. Taj porez je, kažu, usmjeren protiv ruskih off-shore kompanija i „prljavog“ novca. Mislim da je većina tog novca već uklonjena s Cipra.

Pretpostavljam da je cilj bio da se na manje bolnom primjeru Cipra (manje bolnom za Europu, ali katastrofalnom za Ciprane) pokaže što će biti ako neka južna članica Europske unije ne prihvati oštre ekonomske mjere i upravljanje svojim financijskim sustavom izvana.

Druga stvar je što će stradati klijenti koji ne mogu podići svoj novac i može se dogoditi da na kraju ostanu bez njega. Ali tu se ne radi samo o Rusima, među njima ima mnogo Engleza i ostalih Europljana, na primjer iz Njemačke i Izraela.

Drugi stručnjaci, a među njima i naši rukovoditelji, kažu da ponuđena shema rješavanja problema kreditnog rejtinga ciparskih banaka putem djelomične eksproprijacije sredstava na njihovim računima ne samo da je apsurdna, nego je i nepravedna, neprofesionalna i opasna.

Aleksej Kudrin, naš poznati stručnjak za financije, tvrdi da glavnu krivicu za kiparsku krizu snose Europska unija i europski regulatori, koji nisu mogli ili nisu htjeli na vrijeme riješiti dužnički problem otoka.

Slažem se gotovo sa svim izrečenim ocjenama. Pa ipak, bit ću slobodan da ne povjerujem u totalnu neprofesionalnost rukovoditelja Vijeća ministara financija EU. To je komisija koja upravlja eurozonom i u kojoj Nijemci vode glavnu riječ.

Zahtjevi da se uvede „porez na depozite“ zaista su apsurdni i neprofesionalni ukoliko im je cilj spašavanje bankarskog sustava i ekonomije Cipra. Kada su ciparski parlamentarci prihvatili ultimatum i donijeli odluku o uvođenju takvih mjera, oni su time zapravo izvršili politički harakiri i izrekli smrtnu presudu ciparskom bankarskom sustavu.

Banke se zasnivaju na povjerenju. Ciprani su pristali na konfiskacijski porez, a to znači da je povjerenje u ciparski bankarski sustav nepovratno izgubljeno i ne može se povratiti u dogledno vrijeme, čak i ako Europa i MMF pomognu ciparskim bankama.

Financijski stručnjaci iz Vijeća ministara financija EU svakako su to znali. Drugim riječima, ispada da su oni svjesno rušili taj sustav, shvaćajući da na taj način nanose udarac reputaciji čitavog bankarskog sustava Europske unije, i da će cijena tog udarca biti veliko prelijevanje sredstava u druge banke, prije svega azijske.

Banke se zasnivaju na povjerenju. Ciprani su pristali na konfiskacijski porez, a to znači da je povjerenje u ciparski bankarski sustav nepovratno izgubljeno.

Zaista bi bilo apsurdno rušiti ekonomiju jedne članice Europske unije i cijele eurozone i dovoditi u pitanje desetine milijardi eura, kao i stabilnost i reputaciju čitavog financijskog sustava Europe i povjerenje u njega, samo da bi se izigralo nekoliko tisuća Rusa i Engleza i nekoliko ruskih kompanija koje su vezane za državu. Prema tome, da ponovim, po svemu sudeći nije stvar u Rusiji.

Ako je moja hipoteza točna, tj. ako je na djelu svjesno rušenje ciparskog bankarskog sustava koji je već bankrotirao, a samim tim i čitave ciparske ekonomije, onda se postavlja samo jedno pitanje: zašto se to radi?

Pretpostavljam da je cilj bio da se na manje bolnom primjeru Cipra (manje bolnom za Europu, ali katastrofalnom za Ciprane) pokaže što će biti ako neka južna članica Europske unije ne prihvati oštre ekonomske mjere i upravljanje svojim financijskim sistemom izvana.

Taj porez je, kažu, usmjeren protiv ruskih off-shore kompanija i „prljavog“ novca. Mislim da je većina tog novca već uklonjena s Cipra.

Cipar je otok sa svega 800 tisuća stanovnika. To nije Grčka, u kojoj bi nekontrolirana situacija mogla da ugroziti političku stabilnost cijelog Balkana. I utoliko prije nije Italija niti Španjolska. Velika je vjerojatnost da Ciprani neće prihvatiti ultimatum i upravljanje svojim financijskim sustavom iz inozemstva, jer od toga ne mogu očekivati ništa dobro. U tom slučaju se sprema isključenje Cipra iz zone eura, a kasnije ista sudbina može zadesiti i neke druge zemlje.

Prema tome, rušenje ciparske ekonomije ima za cilj ili izbacivanje nekolicine zemalja iz eurozone, ili primoravanje južnih članica da igraju po pravilima nametnutim izvana uz demonstraciju posljedica u slučaju da one to ne prihvate.

Iznoseći ovakvu hipotezu nije mi bio cilj da Njemačku i druge zemlje koje se grupiraju oko nje optužim za bezdušni imperijalizam. Naprotiv, Europu treba spašavati, a ovo može biti početak prave beskompromisne borbe za očuvanje Europe. I ja bih postupio isto kao Nijemci da sam na njihovom mjestu.

A sada par riječi o našoj politici. Nema svrhe vrijeđati se. Da su se savjetovali s nama i drugim Europljanima, ne bi bilo ovakvih iznenađenja, ali ne bi bilo ni nade u mogućnost daljnjeg kontroliranja krize.

Treba li otkupiti Cipar ili ciparske banke?

Ništa nećemo dobiti time što smetamo Nijemcima, samo ćemo još više izgubiti. Jednostrano kreditiranje ili otkup bankarskih dionica je suludo rasipanje novca. Uostalom, ni samim Cipranima to ne bi pomoglo.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće