Lekcija iz Smutnog doba

Mnogi ljudi, a posebno oni koji ne poznaju povijest, često pitaju: što je tako značajno učinio patrijarh Jermogen [oko 1530-1612]? Mnogima je poznato da je on bio mučen glađu i na kraju nastradao u podzemnim odajama Čudovog manastira koji se nekada nalazio tu odmah iza nas, unutar Kremlja. Sam manastir nije sačuvan.

Početkom 17. stoljeća neprijatelji sa Zapada prodrli su na prostore ruske države, bez poteškoća dospjeli do Moskve i ušli u Kremlj. Namjera im je bila postaviti na moskovsko carsko prijestolje poljskog princa Vladislava IV, sina Sigismunda III. Nije nikakva slučajnost što su neprijatelji tako lako stigli do prijestolnice – mnogi su, na čelu s moskovskim boljarima, odnosno moskovskom „elitom“ onoga vremena, gledali na neprijateljsko osvajanje Rusije kao na nešto dobro, na dobru priliku da uvećaju svoje materijalno bogatstvo i na mogućnost za „okretanje prema europskoj kulturi“ i „njezinim vrijednostima“. U takvim uvjerenjima je živjelo tadašnje moskovsko plemstvo predvođeno boljarima. Sigurno da je važnu ulogu igralo i njihovo međusobno rivalstvo, borba za prijestolje i za prvenstvo. Ali glavni razlog bio je duhovni nemir, gubitak nacionalne samosvijesti, nesposobnost da se razlikuje dobro od zla… I bijahu u ono vrijeme širom otvorene dveri ruske, i dveri moskovske, i vrata Kremlja: „Dođite, gospodarite i carujte nad nama.“

Međutim, znali su dobro oni koji su smutnju izazvali, kao i uzurpatori sa Zapada da se ništa neće promijeniti u Rusiji ukoliko patrijarh moskovski ne prizove sav narod da vjeruje u spas koji dolazi izvana. Zato su na patrijarha ogroman pritisak vršili predstavnici plemstva i uzurpatori prijestolja: „Potpiši proglas i obrati se narodu ruskom da prihvati stranog gospodara kao nešto važno i neophodno što će donijeti spas zemlji.“ Možemo zamisliti u kakvom teškom položaju se nalazio patrijarh. Molili su ga, nagovarali su ga, pokušavali su ga privoliti raznim povlasticama i bogatstvom, zatim su ga počeli prisiljavati, a kada su vidjeli da je patrijarh nepokolebljiv i ne namjerava izdati svoju domovinu, bacili su ga u hladne podzemne odaje Čudovog manastira. Međutim, ovaj mudri starac nije podlegao iskušenjima i pustim obećanjima, suprotstavljajući se sam svim svojim mučiteljima i neprijateljima, uspijeva sačuvati pribranost i silu duha ostavljajući za sobom veliki primjer svojoj domovini.

A zašto je neprijateljima toliko bila potrebna patrijarhova podrška? Upravo zato jer su dobro znali da se prosti narod, od kojeg je uvijek zavisila i zavisi sudbina Rusije, neće prikloniti volji „elite“ toga vremena i neće pasti u iskušenje, jer se rukovodi svojim unutrašnjim osjećajima. Samo bi riječ jednoga čovjeka mogla imati utjecaj na narod – riječ patrijarha. Zadivljuje to kako je jasno prepoznao svoju ogromnu povijesnu odgovornost svetitelj Jermogen! Živio je životom bliskim svom narodu, dok je nadobudna „elita“ pokušavala uništiti jedinstvo zemlje djelujući tako i protiv crkve i protiv naroda.

Svetitelj Jermogen je nastradao, ali je prije svoje smrti uspio kroz cijelu Rusiju poslati svoj poslednji zavjet, rukom svojom ispisan u strašnoj i hladnoj tamnici Čudovog manastira. I jedna od tih poslanica, upućena građanima Nižnjeg Novgoroda, rasplamsala je patriotske osjećaje Minjina i Požarskog i njihovih sugrađana, kao i mnogih drugih koji su se okupili i krenuli prema Moskvi i po milosti božjoj uspjeli istjerati neprijatelja iz prijestolnice.

To što nam se dogodilo u 17. stoljeću, velika je pouka za sve – za vlast, za elitu, za crkvu i za narod – i primjer za sva vremena. U tome je veliki smisao i značaj događaja koji smo svečano obilježili u protekloj godini – 400 godina od oslobođenja Moskve i kraja Smutnog doba. To je razlog našeg najdubljeg poštovanja prema svijetlom spomenu mučenika Jermogena.

Mi smo nasljednici naših mudrih otaca, mi smo nasljednici naših svetitelja Jova, Jermogena i Tihona. Osjećamo i danas, kao i u ono vrijeme, istinsku duhovnu vezu s narodom našim, upravo s onim narodom koji bez ustručavanja često biva ponižavan, i za koji smatraju da je nesposoban za donošenje bilo kakvih odluka, povodljiv, slab i nadasve sklon porocima. Znamo da se u dubinama srca narodnog čuva i njeguje vjera pravoslavna, a zajedno s njom – i vjernost domovini.

Ovaj tekst je skraćena verzija govora koji je patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril održao služeći misu kod kamena temeljca budućeg spomenika svetitelju Jermogenu u Aleksandrovskom vrtu.