Kako je Veliki vođa postao grobar SSSR-a

Sukladno staljinističkoj doktrini na Savez SSSR-a gledalo se kao na državu, čiji glavni subjekti nisu bili građani nego socijalističke nacije. Karikatura: Nijaz Karim.

Sukladno staljinističkoj doktrini na Savez SSSR-a gledalo se kao na državu, čiji glavni subjekti nisu bili građani nego socijalističke nacije. Karikatura: Nijaz Karim.

Šezdeseta godišnjica Staljinove smrti (umro je 5. ožujka 1953. godine) potaknula je diskusije o njegovoj ulozi u ruskoj i svjetskoj povijesti. Sudionici tih rasprava, koji vuku paralele između događaja iz 20-ih i 50-ih godina 20. stoljeća s aktualnim zbivanjima, daju napetost tim diskusijama.

Pri takvoj komparativnoj analizi uloga staljinističkog nasljeđa mora se uzeti u obzir. Nacionalno pitanje je zasigurno jedan od najsloženijih problema suvremenog ravoja svih država na postsovjetskom prostoru. Nakon raspada SSSR-a taj je dio svijeta zahvatio val nestabilnosti i nasilja. Na prostorima nekadašnje jedne države protutnjilo je osam međuetničkih i građanskih naoružanih sukoba, koji dosad, na žalost, nisu riješeni.    

U miljeu ruskih socijaldemokrata takozvano nacionalno pitanje isprva se smatralo kao drugorazredno te se svodilo samo na parolu o pravu naroda na samoodređenje.

Međutim, veliki je dio današnjih problema izravna posljedica isprva Lenjinove, a zatim i Staljinove nacionalne politike. Teoretski pristupi, koji su razradili boljševici u predrevolucionarnim i u prvim godinama nakon revolucije, uvelike su odredili karakter unutrašnje politike sovjetske države. Prema točnom zapažanju akademika Valerija Tiškova, koji se bavi proučavanjem staljinizma, „u miljeu ruskih socijaldemokrata to takozvano nacionalno pitanje isprva se smatralo kao drugorazredno te se svodilo samo na parolu o pravu naroda na samoodređenje... Tek 1912. godine Lenjin počinje pridavati tom problemu veliko značenje.“ Narodni pokreti u Rusiji imalu su do tog vremena snažan razvoj, održavale su se javne rasprave oko nacionalnog pitanja. No za samu RCDRP (Rusku socijaldemokratsku radničku partiju, op. red.) pojavila se opasnost partijskog raščlanjivanja na nacionalne grupacije kako se to događalo sa socijaldemokratskim organizacijama diljem Zapadne Europe.

Početkom 20. stoljeća ruski boljševici pozajmljuju definicije nacije iz radova austrijskih marksista. Kasnije je definicija nacije (kao „povijesno razvijena stabilna zajednica ljudi, koja je nastala na temelju jezika, teritorija, ekonomskog života i psihološkog mentaliteta, a koja se ispoljava u kulturnoj zajednici“), Josifa Staljina, glavnog teoretičara boljševičke partije za nacionalno pitanje, ušla u sve sovjetske udžbenike iz humanistike. Pri tome se smatralo da je „nacija“ samo ona etnokulturna grupa, koja istovremeno posjeduje sve gore navedene karakteristike.

Odustajanje od individualnih prava u korist kolektivnih stvaralo je preduvjete za formiranje etnonacionalnih pokreta za samoodređenje budućih neovisnih država.

Sukladno staljinističkoj doktrini na Savez SSSR-a gledalo se kao na državu, čiji glavni subjekti nisu bili građani nego socijalističke nacije. Dakle, pri razmatranju su daleko veću važnost imala prava nacije u odnosu na prava pojedinog čovjeka. Etničke razlike sovjetskih građana pritom su bile utvrđene na teritorijalnoj osnovi. Broj etničkih grupa, koje su imale pravo na „svoju zemlju“, varirao je u ovisnosti o promjenljivosti partijske linije, a administrativne granice između pojedinačnih subjekata države ucrtavale su se djelomično na onim mjestima gdje etnički identitet nije još bio ni oblikovan.

U praksi je to značilo formiranje predodžbi o kolektivnom vlasništvu teritorija jednog od naroda (u svojem najrazvijenijem stupnju: nacije), koji je mogao biti označen kao nacionalna republika, autonomija u sastavu nacionalne republike ili pak etnički napravljeno područje. Odustajanje od individualnih prava u korist kolektivnih stvaralo je na taj način preduvjete za formiranje etnonacionalnih pokreta za samoodređenje budućih neovisnih država. „Prvu državu radnika i seljaka“, koja je bila podijeljena na savezne i autonomne republike, litavski je boljševik Juozas Vareikis još 1924. godine nazvao „komunalnim stanom“.

U dvadesetim i početkom tridesetih godina 20. stoljeća u Sovjetskom Savezu se davala prednost nacionalnim kadrima pri organiziranju lokalnih vlasti. Zatim su etnički interesi bili podčinjeni ekonomskom razvoju na mobilizacijskoj osnovi, stvarali su se temelji za sukobljavanje interesa. Praksa deportacije naroda, koja se provodila u Staljinovo vrijeme, najviše je doprinijela razvoju napetosti i konflikata između naroda i države. Na kraju ne samo da se formirao negativni odnos čitavih etničkih grupa prema državi (kao u slučaju s Čečenima), nego i ozbiljne međuetničke suprotnosi (naprimjer, osetijsko-ingušetijski konflikt u općini Prigorod (sjeverna Osetija, op. red.)

Kako je slabio integracijski potencijal SSSR-a i jačala kriza njezine ideologije – sovjetskog komunizma – započinjao je proces etnonacionalnog samoodređenja republika, njegovih sastavnica.

Kad je početkom „Hruščovljevog otapanja“ totalitarne države krajem 50-ih godina 20. stoljeća oslabjela željezna šaka, etnocentrizam, koji je bio potaknut od strane vlasti, doprinio je razvoju masovnih predodžbi o ekskluzivnom etničkom pravu nekog naroda na „vlastiti teritorij“. Tijekom Velikog terora nisu se uspjeli formirati nikakvi drugi alternativni oblici socijalne organizacije. Na kraju stanovnici sovjetske „komunalke“ nisu nikako mogli razumjeti zašto su 1991. godine neki od stanara tijekom raseljavanja po „privatnim stanovima“ dobili pravo na pojedinačnu stambenu površinu dok su drugi tih istih bili lišeni. Kako je slabio integracijski potencijal SSSR-a i jačala kriza njezine ideologije – sovjetskog komunizma – započinjao je proces etnonacionalnog samoodređenja republika, njegovih sastavnica. Na ovom mjestu možemo citirati točan komentar američkog etnologa ruskog porijekla Jurija Slezkina: „Nacionalisti su stvorili i srušili SSSR“. Dakle, ako iskoristimo poznatu Marxovu formulu, sovjetska elita i Staljin, kao jedan od najznačajnijih njezinih arhitektora i lidera, odigrali su ulogu „grobara“ zajedniče države.

Autor je gostujući znanstveni suradnik u Centru strateških i međunarodnih istraživanja (Washington, SAD).