Šest stoljeća ovo nije zabilježeno, a sad se ponovno dogodilo

Ilustracija: Dan Potocki

Ilustracija: Dan Potocki

Protojerej Maksim Kozlov – o razlozima abdikacije rimokatoličkog pape Benedikta XVI. i opasnosti vršenja pritiska na novog poglavara Katoličke crkve.

Čin odricanja rimokatoličkog pape od prijestolja je izvanredni događaj. Crkveno zakonodavstvo Rimokatoličke crkve (RKC) zadržava pravo odricanja rimskog episkopa od prijestolja crkvenog poglavara. No zadnji put je to pravo ostvario papa Grgur XII. u 1415. godini. To zapravo nije ni bilo dobrovoljno odricanje, nego prisilni odlazak u situaciji raskola, kad su se na papinskom prijestolju odmah našla tri konkurenta. Glavna zadaća katolika je tad bila sačuvati jednog papu. Točniju usporedbu možemo pronaći u XI. stoljeću: zbog sličnih razloga papa Grgur VI je dobrovoljno abdicirao u 1046. godini. Unutar Pravoslavne crkve možemo pronaći sličan nedavni primjer – odlazak u mirovinu srpskog patrijarha Germana u 1990. godini. U više navrata carigradski patrijarsi su se odricali prijestolja, na primjer Ignacije i Focije koji su međusobno zamijenili mjesta.             

Za razliku od Pravoslavne crkve, Rimokatolička crkva nema institucije, koja bi papu mogla poslati u mirovinu mimo njegove volje. To se ne može napraviti ni na crkvenom zasjedanju svih kardinala, pa čak ni svih episkopa.

Možemo samo nagađati zašto je Benedikt XVI. napustio prijestolje. Mislim da razlog, koji se službeno navodi, teško možemo smatrati kao jedini i valjani razlog. Njegov je prethodnik Ivan Pavao II., na primjer, također na kraju svoje vladavine bio jako bolestan i dosta zdravstveno slabiji čovjek, a ipak se nije nikad odrekao svojeg prijestolja. Vjerojatno postoji čitav niz razloga – kako unutarcrkvenih tako i vanjskih, ako uzmemo u obzir položaj Rimokatoličke crkve u kontekstu suvremene zapadne civilizacije.

Imam osjećaj da skandali, koji su Benediktu XVI. pripali uglavnom kao nasljeđe od njegovog prethodnika, nisu uzrok njegovog odlaska. 

Teško je točno izreći svoju misao, no čini se da je Rimokatolička crkva toliko uključena u globalne procese, koji su aktualni u zapadnoj civilizaciji, da im se nikakav pontifikat, koliko god on bio tradicionalistički i (u dobrom smislu te riječi) konzervativan u svojim osobnim pogledima, ne može suprotstaviti. 

Imam bojazan da odmah poslije odlaska Benedikta XVI. nova prijetnja za Katoličku crkvu (i prema tome za pravoslavno-katoličke odnose) može postati još veća podređenost Rimokatoličke crkve i novog pape zahtjevima sadašnjeg humanističkog pomodnog društva, stereotipima suvremene zapadne svijesti.

U Ruskoj crkvi nije nikad bilo slučaja dobrovoljnog odricanja od patrijarhata, najbliži primjer možemo pronaći u otpuštanju patrijarha Nikona u XVII. stoljeću. Međutim, to je bila odluka crkvenog sabora, kojem se morao podčinjavati, no kojeg nikad nije u potpunosti priznavao.

Benedikt XVI. je čvrsto čuvao tradicionalne kršćanske vrijednosti u obiteljskoj etici – obitelj kao jedini savez muškarca i žene, a na homoseksualizam je, ako je on svjesni odabir jedne osobe, gledao kao na potpuni grijeh. Također, papa je zauzimao jasnu poziciju u pogledu zabranjivanja ženama da postanu svećenice. To sve očito proturječi tendencijama suvremenog zapadnog svijeta. Čak na području prava jedna država za drugom u Zapadnoj Europi legalizira istospolne brakove zajedno s normalnom obitelji.

Čak se ne radi ovdje o konkretnim pojavama konzervatizma Benedikta XVI., nego o tome da je za vrijeme njegove vladavine postojao osjećaj da je moguć savez zdravih tradicionalnih kršćanskih snaga. Pravoslavci i katolici su se ujedinjavali protiv polaganog podrivanja etičkih osnova kršćanskog učenja, koje se u značajnoj mjeri dogodilo u suvremenom protestantizmu te nesumnjivo zagospodarilo u mondenoj svijesti zapada.

Novi izazov za suvremenu Rimokatoličku crkvu na predstojećoj konklavi nesumnjivo će biti kako smanjiti pritisak raznih društveno-političkih sila, koje žele da sljedeći pontifikat bude prihvatljiviji u kontekstu suvremenih svjetskih pseudovrijednosti.

Međutim, ukoliko se na odluku Benedikta XVI. gleda kao na njegovu namjeru da učini dobrobit Crkvi kojoj je stajao na čelu, onda ona zaslužuje duboko poštovanje. On se nesumnjivo našao pred jako teškim izborom koji je donio radi dobrobiti svoje Crkve.

Autor je profesor Moskovske duhovne akademije, predavač komparativne teologije. Autor udžbenika „Zapadno kršćanstvo: pogled s Istoka“.