Energetski rat: Hrvatska kao „Nesvrstani“ ili kao pijun velikih sila?

U svako seoce Republike Hrvatske vjerojatno je već dopro glas da 'Rusi dolaze'. Da onaj gigantski plinski monstrum Gazprom, ta tajnovita 'država u državi' koja drži u šahu pola Europe, pa možda i sam Kremlj -  u ova sušna, bezinvesticijska vremena želi ulagati u hrvatsku energetiku, graditi elektrane i tražiti nova nalazišta fosilnih goriva od Slavonije do Jadranskog mora. Poznato je i da Gazprom ne nudi samo ulaganja, nego i rušenje cijena plina.

Zna se, međutim, i to da je hrvatski premijer Zoran Milanović odbio sastati se s Aleksejem Millerom, prvim čovjekom te zastrašujuće nacionalne korporacije, čije plinovode nazivaju krvotokom Rusije i čija je godišnja kapitalizacija desetak puta veća od BDP-a Republike Hrvatske. Valja ovdje naglasiti da se Miller službeno susreo s predsjednikom Ivom Josipovićem, šeficom diplomacije Vesnom Pusić i ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom, te da je u Zagrebu potpisan 60 milijuna eura vrijedan ugovor o zajedničkoj gradnji plinovoda. No činjenica da je Miller poljubio vrata šefa hrvatske vlade ipak je odjeknula neugodno, što zbog poslovične autoritarnosti predstavnika ruskog režima koji nisu navikli na takav tretman (iz redova Vlade priča se da je Miller tražio sastanak u zadnji čas, mimo procedure), što zbog činjenice da Milanoviću kao državniku lani nije bio problem srdačno se sastati sa, recimo, šefovima IKEA-e ili COSCO-a.

No pošto Miller ipak nije visoki državni dužnosnik, nego direktor kompanije, i pošto po državničkom protokolu nije bilo nužno da se nađe s Milanovićem, ovaj bi se incident možda i mogao pripisati samosvijesti te stanovitoj kralježnici novog hrvatskog šefa vlade koji, eto, ne trči ljubiti skute svakom ovećem barunu koji odluči navratiti u naš 'skromni kutak'. No promatrano iz šire perspektive, upada u oči da je Milanović svojim potezom - svjesno ili nesvjesno - nastavio 20-ak godina dugu, sve zanimljiviju tradiciju da se gotovo svaki put kad kakva strateška investicija ili poslovna inicijativa stignu iz Rusije, ključni hrvatski državnici ponašaju kao likovi iz Alan Forda: prave se da nisu kod kuće.

Tako su se, prema svjedočanstvima niza suvremenika s hrvatske i ruske strane, ponašali Tuđmanovi premijeri 90-ih, a zatim i pokojni Račan, pa Sanader, pa gospođa Kosor koja se poput ozarene provincijske tajnice slikala s Vladimirom Putinom, hvaleći se medijima kako je poboljšala odnose s Kremljem i spasila godinama sabotirano hrvatsko učešće u Južnom toku, da bi ubrzo zatim potpisala novi ugovor o nabavi plina s talijanskim Enijem, što je valjda najidealniji potez kojeg je službeni Zagreb mogao povući ako se želio istinski zamjeriti tom dalekom Putinu.

O sustavnom medijsko-političkom ignoriranju, ili čak miniranju ruskih poslovnih interesa proteklih su nam godina dali naslutiti aktualni ruski ministar obrane Sergej Šojgu, zatim ruski veleposlanik u RH Robert Markarjan, a o rusofobiji u poslovnoj sferi javno su govorili i predsjednik HGK Nadan Vidošević te čitav niz hrvatskih biznismena i stručnjaka koji pamte vremena Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, kada su ovdašnje kompanije u Rusiji redale podvig za podvigom. Iz krugova energetskih stručnjaka nedavno smo pak čuli zanimljivu pričicu o hrvatskim političarima koji su 2004. godine  poslušali preporuke njemačkih kolega da se s Rusima nikako ne ulazi u projekt Družba Adria, dok se istovremeno ta ista Njemačka već godinama pozicionira kao glavni energetski partner Rusije u Europi - svojevrsna Gazpromova platforma za distribuciju prirodnog plina na Stari kontinent.

Tako je projekt plinovoda Sjeverni tok, kojeg za Gazprom koordinira bivši njemački premijer Gerhard Schroeder, dobio već drugu cijev, a u planu su treća i četvrta. Njemačka politika u tom je segmentu izrazito dvolična. Dr. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko–naftnog fakulteta u Zagrebu podsjeća da je njemačka kancelarka Angela Merkel svoju predizbornu kampanju 2005. gradila na anti-gazpromovskoj retorici i kritici Schroedera, da bi po dolasku na vlast ne samo zadržala, nego i proširila postojeće ugovore s Rusima.

Istovremeno, Europska komisija se, kao glavno izvršno tijelo EU-a, bori protiv monopola ruskih kompanija jer su one odbile potpisati Europsku energetsku povelju iz 1992. godine. Riječ je o dokumentu koji nalaže razdvajanje plinovodskih mreža od proizvođača plina kako bi se suzbila hegemonija u sferi koja silno utječe na stabilnost europskih zemalja.

Između Rusije i Europske unije razbuktava se nekovrsni energetski rat u kojeg se sve aktivnije uključuje i SAD. Potonji je razvio novu tehnologiju vađenja plina iz stijena škriljevca te je za samo par godina postao najveći proizvođač plina na svijetu. Cijene tog energenta u Americi danas su dvostruko jeftinije nego u Europi, koja oko četvrtine svojih potreba zadovoljava kroz Gazpromove plinovode. Neke zemlje u potpunosti su ovisne o ruskom plinu.

I sada Washington navodno smjera epohalni iskorak: SAD želi postati najveći svjetski izvoznik prirodnog plina, srušiti cijene tog energenta i time, između ostalog, dramatično zaljuljati razvojnu platformu Rusije.

No da bi mogao tankerima izvoziti ukapljeni plin u Europu, SAD mora na Starome kontinentu imati prihvatne LNG terminale za uplinjavanje. Gradnja jednog takvog terminala upravo se razmatra na otoku Krku. Zasad je zanimanje za njega iskazala arapska državica Katar, no riječ je o notornom američkom savezniku i neslužbeno iza cijelog posla stoji Washington. Tjednik Novosti naglašava lanjski posjet američke državne tajnice Hillary Clinton Zagrebu i njenu pohvalu hrvatskoj vladi na dalekovidnoj energetskoj politici koja želi diversificirati opskrbu kroz pronalazak više dobavljača. No američki izvozni planovi bit će u sferi nagađanja i pretpostavki još barem pet godina, dok Rusi za to vrijeme nastoje učvrstiti svoje pozicije i nude brze investicije.

Profesor Dekanić primjećuje da u aktualnom energetskom sporu između Rusije i Europske unije na obje strane ima mnogo dvoličnosti. Bruxelles, primjerice,  s jedne strane traži alternativne izvore snabdijevanja energijom želeći smanjiti ovisnost o Moskvi i izloženost imperijalističkim težnjama Gazproma (Europska komisija upravo istražuje Gazprom zbog monopolističkog određivanja cijena u istočnoj Europi), ali istovremeno pojedine EU članice sklapaju bilateralne energetske ugovore s Rusijom. Kako vidimo, dio tih krupnih igara sada postaje i Hrvatska. 

Koje, dakle, prijetnje, odnosno prilike donosi interes tako moćne, uspješne, ali istovremeno netransparentne, imperijalistički - gdjekad ucjenjivački nastrojene megatvrtke kao što je Gazprom, za infrastrukturu, prirodna bogatstva i društveni boljitak Hrvatske?

Dr. Dekanić očekuje da će pozitivna posljedica biti bolja opskrbljenost regije plinom. To bi trebalo značiti – jeftinije cijene. No postoji i opasnost. 'Kad veliki ulaze na mala tržišta, postoje sumnje zbog mogućih monopolističkih tendencija. To je standard u svijetu već pola stoljeća. Ruski energetski divovi sigurno će se pokušati monopolistički ponašati prema objektivno malim tržištima u regiji – ne u tržišnom smislu, već u smislu diktiranja uvjeta u pregovorima. Kad Hrvatska pregovara sa Shellom ili Gazpromom, to sasvim sigurno nije isto kao kad pregovara s Mađarskom i MOL-om. Kompanija (bila ona ruska, američka, ili neka treća) koja je po kapitalizaciji mnogo veća od cijele Hrvatske, BiH ili Srbije, drukčije se ponaša prema maloj zemlji nego, recimo, prema jednoj Njemačkoj', upozorava Dekanić.

No razborito promatranje Gazpromovih budućih uspjeha, odnosno neuspjeha u širenju na hrvatsko tržište opterećeno je ranije spomenutim desetljećima zanemarivanja odnosa s Rusijom koje si je dozvoljavao službeni Zagreb. Dandanas se u diplomatskim krugovima neslužbeno može čuti kako hrvatska vanjska politika nema nikakvu strategiju za Rusiju, a dugoročna posljedica takvog stanja je da je Hrvatska kao nijedna zemlja Balkana (uključujući i EU članicu Sloveniju) propustila šansu za dodatni gospodarski razvoj i poslove u samoj Rusiji, koja po svojoj prirodi predstavlja vrata u cijeli euroazijski prostor. Isključivanje iz projekta Južni tok došlo je kao gorak šlag na torti takve dugogodišnje politike.

Prevedeno na povijesnu simboliku: danas uglavnom nitko ne spori da je povijesno Titovo političko 'Njet!' Staljinu 1948. bilo u interesu društva kojim je upravljao. Je li današnje, gospodarsko 'Njet!' hrvatskih premijera Putinu u interesu društva kojim upravljaju ili je prvenstveno riječ o interesu nečije tuđe geopolitike - recimo, američke?

Postoji, nažalost, još jedna verzija koju ne smijemo podcijeniti: puka, gola, banalna nesposobnost modernih hrvatskih političara... Buduće energetsko pozicioniranje Hrvatske predstavljat će stoga veliki test za novu garnituru i u krajnjoj mjeri, za svrsishodnost ove države. Od Vlade se očekuje da preko interesa raznih lobija s istoka i zapada zadrži sposobnost vidjeti interes društva kojem služi i  iskoristi strateški položaj Hrvatske sklapanjem ugovora od kojih će hrvatsko društvo imati najviše dugoročne koristi, a najmanje dugoročne štete.