Izgubljeni raj: Rusi i novi američki san

Amerikance su najviše voljeli tamo, gdje ih uopće nisu poznavali. Nekad je takva bila Rusija, zatim Kina, a čini se da je zadnja bila Albanija. Danas su već svi otkrili Ameriku, ali svatko je ne voli na svoj način. Nacionalni klišej obojan je geopolitičkim predrasudama kao u starim romanima Julesa Vernea. Lijeno antiamerikanstvo Engleza, koji su staru svađu prepustili mlađem bratu; ''zeleno'', nije li to čudno, pacifističko neprijateljstvo Nijemaca; kićena retorika Francuza, koja s mukom skriva gastronomsku pozadinu svojeg prezira (još se Charles de Gaulle divio narodu, koji je u stanju iskrcati čovjeka na mjesec i koji zna napraviti odmah dva sira – bijeli i žuti). U Latinskoj Americi smatraju da su Jenkiji zapravo Gringosi, u Aziji ih smatraju protivnicima, Arapi vide u njima Židove, a Iranci – vragove. No u Rusiji je sasvim drugačije. Tamo je Amerika neostvarena mašta, koja je prevarila svojeg zaručnika.  

To se odnosi i na mene, jer sam odrastao u Americi, i to puno prije nego što sam se ovamo doselio. Ako je to i paradoks, onda ga dijelimo s čitavim jednim naraštajem. U to se čovjek može uvjeriti, ako prouči genezu pitanja što zapravo za ruskog intelektualca znači Amerika. Pitanja zapravo nikad nije ni bilo. Postojao je samo odgovor, koji i jest bio Amerika. Za Brodskog ona je započinjala s Tarzanom, za Dovlatova s džezom, a za sve naprosto s knjigama.  

Američka književnost nije plijenila sadržajem nego formom. Loše smo razumijevali ono o čemu je pripovijedao autor. Uzbuđivao nas je njegov ton: sentimentalni cinizam, Hemingwayska ''ironija i suosjećanje'' u onoj virtuoznoj proporciji, koja nam je istovremeno postala škola osjećaja i cjepivo slobode. Braneći nas od intervencija, pa čak i od prisutnosti vlasti, Amerika je bila naš privatni prostor. Sedmi kontinent tad nije bio supermarket nego duša, koju su svi odjednom otkrili – od Brodskog do Solženjicina. ''Komunizam se'', govorio je potonji u žargonu tog vremena, ''ne treba izgrađivati u kamenu nego u ljudima''. ''Ne daj Bože'', danas bi se s njim složili.

A u tome i jest stvar: da se odvoje kameni od ljudi. Upravo tu lekciju naučili smo od Amerike. I da bi je zavoljeli, nismo trebali Amerikance. Čak bi se moglo reći suprotno, oni su samo smetali. Prvog Amerikanca, i to pritom golog, vidio sam kad sam već bio student u Repinu, u bratskim kabinama s tuševima, koje smo dijelili sa sindikalnom delegacijom iz Detroita. Bez obzira na strane goste, voda je bila hladna, a Amerikanac sav pomodrio. Smiješili smo se spartanski jedno drugom, ali nismo izustili ni jednu jedinu riječ. Učio samo engleski samo jedno ''ljeto u kolhozu'', a on je cvokotao od hladnoće.

Amerika je za mnoge danas zamijenila ''sionske mudrace'' ili se pokazala kao oni. Između ljubavi i ravnodušnosti nastupio je period mržnje. ''Amerika'', objasnio mi je jedan pisac, ''nije kriva, ona je kao mikroorganizam koji sam zauzima onaj prostor koji smo mu ustupili.''

Znam pouzdano da to nije istina, zato što Amerikanci ne vole živjeti u nikakvoj zoni, pa čak ni u odmaralištu kao što je Repino. Oni su loši imperijalisti, jer ne žele, za razliku od nas, u inozemstvo, dajući prednosti životu kod kuće.

Izolacija nije samo mašta, nego i smisao Amerike, koja je nazvana Novim svijetom zbog toga što se odlučila pokupiti iz Starog.

No nesreća je u tome što još nikog nisam uspio u to uvjeriti. To je kao u nogometu: svatko ima svoje mišljenje o Americi baš kao o stranom sucu koji vodi utakmicu. Mit je nemoguće oboriti, on se može jedino zamijeniti nekim drugim ili izbrisati iz pamćenja. Nismo uspjeli napraviti prvo, pa smo se zaustavili pred drugim. Nemoguće je izliječiti mržnju prema Americi, može se jedino zaboraviti na nju, i to je sve jednostavnije, jer dvije države, a da mi to ni ne primjećujemo, postaju sve sličnije. Nestale su komunalke, pojavili su se nezaposleni. Mnogi su se opremili svojom kućom, svojim vrtom, svojim liječnikom, računovođom, računom, bankom, dakle, i odvjetnikom. Sad svi žive u istom filmu, imaju iste idole. 

''Stanovnici naselja Oktjabrsko'', pišu novine, ''žele preimenovati svoj mali zavičaj u selo Michaela Jacksona''.

U procesu neizbježnog zbližavanja jedna država će zaraziti drugu onom dubokom, iskrenom, neumišljenom i naivnom ravnodušnošću prema ostatku svijeta do kojeg nam zapravo ni nama ni njima nije nimalo stalo. No prije nego što oprostimo Americi, treba je sahraniti – kao prvu ljubav i propalu mladost.    

Autor je Aleksandar Genis, poznati ruski publicist koji se bavi rusko-američkim odnosima.