Kako su Slaveni stvorili svoj vlastiti esperanto

U 9. su stoljeću legendarni misionari i prosvjetitelji, braća Konstantin (Ćiril) i Metod sa svojim učenicima, uobličili prvi zajednički književni jezik svih Slavena, i on se danas zove staroslavenski. U to su vrijeme slavenski jezici još uvijek bili bliski (kao dijalekti jednog jezika) i svi su se Slaveni međusobno razumjeli, tako da se staroslavenski lako "primio" među Slavenima u Moravskoj, na Balkanu i u Staroj Rusiji.

U razdoblju od 11. do 16. stoljeća u različitim su se slavenskim jezicima dogodile kardinalne strukturne promjene, formirane su originalne jezičke karakteristike i vokabular. Od tada žitelji različitih dijelova slavenskog svijeta ne mogu više razumjeti jedni druge.

Kako je hrvatski katolički svećenik pokušao ujediniti Slavene

Juraj Križanić

Javna domena

Ulogu zajedničkog jezika svih Slavena do 18.-19. stoljeća vršio je kako-tako crkvenoslavenski jezik, nasljednik staroslavenskog. Međutim, sfera njegovog funkcioniranja ograničena je i taj jezik nema mnogo dodira sa svakodnevnicom, što su znanstvenici uvidjeli daleko prije 19. stoljeća. Juraj Križanić, hrvatski misionar širokog humanističkog obrazovanja i gotovo renesansna ličnost, pokušao je izaći iz okvira crkvenoslavenskog jezika i stvoriti općeslavenski jezik. Bio je to prvi takav pokušaj u novo doba.

Kao podanik Habsburške Monarhije, i kao katolički svećenik i bogoslov, on je 1659. godine doputovao u Moskvu služiti ruskom caru Alekseju Mihajloviču. Međutim, njegove ideje o potrebi za unijom pravoslavne i katoličke crkve radi ujedinjenja svih Slavena nisu na carskom dvoru dočekane s entuzijazmom. Par godina kasnije ovaj kreativni Hrvat za svaki je slučaj protjeran u Tobolsk, tadašnju prijestolnicu Sibira (ali je dobio novčanu "potporu" u vrijednosti od 90 rubalja godišnje, što uopće nije bila beznačajna suma za ono vrijeme i bila je sasvim dovoljna da se Križanić narednih 16 godina bavi spisateljskim radom). Od ideje o ujedinjenju svih Slavena on je logičkim razmišljanjem stigao do ideje da je neophodno stvoriti suvremeni općeslavenski jezik na bazi ruskog (smatrajući da je taj jezik stariji, čistiji i razvijeniji od svih ostalih slavenskih jezika). Križanić je 1665. godine napisao "Gramatički prikaz ruskog jezika" (Gramatičko izkazanje ob Ruskom jeziku), gdje on pod izrazom "ruski jezik" nije podrazumijevao tadašnji ruski, nego upravo taj zamišljeni općeslavenski jezik.

"Gramatičko izkazanje ob Ruskom jeziku" ("Gramatički prikaz ruskog jezika"), 1665., Juraj Križanić, prva međuslavenska gramatika

Javna domena

I upravo na tom "ruskom" Križanić tijekom 1660-ih piše traktat "Politika". Više od 60% njegovog vokabulara činile su pažljivo probrane općeslavenske riječi, bilo je 10% ruskih i crkvenoslavenskih riječi, dok je 9% preuzeto iz autorovog materinjeg dijalekta, 2,5% iz poljskog i ostalo iz drugih slavenskih jezika.

Sa znanstvenog je gledišta Križanićev eksperiment bio vrlo uspješan. Njegov se rad često karakterizira kao prvo istraživanje usporedne gramatike jezika (i to ne samo slavenskih!) u Europi, a pojedini njegovi prijedlozi (odbacivanje slova Ъ poslije suglasnika na kraju riječi i reforma naziva slova "a"-"be"-"ve" umjesto "азъ"-"buki"-"vjedi") išli su čitavih 250 godina ispred svog vremena. Štoviše, nazvavši svoj općeslavenski jezik "ruskim", ovaj hrvatski je mislilac naslutio i trend koji će dominirati u sferi međuslavenske komunikacije do kraja 20. stoljeća...

Ruski kao jedina opcija

Sve jače Rusko Carstvo (a poslije konačne podjele Poljsko-Litavske Unije i jedina slavenska država na svijetu) nekoliko stoljeća prije početka 20. stoljeća nije imala alternativu kao politički i kulturni orijentir većeg dijela slavenske inteligencije koja je u tom trenutku živjela na teritoriju Austrijskog Carstva Habsburga i Osmanskog Carstva. Križanićeve su ideje spontano i logično nastavljene kroz filozofiju panslavizma, tj. ujedinjenja svih Slavena u jedinstvenu državu pod vlašću ruskog monarha.

Panslavenska ideologija polazila je od toga da će se svi Slaveni u budućnosti "vratiti" zajedničkom jeziku koji će svi oni razumjeti. Pojedini entuzijasti predlagali su vlastite projekte općeslavenskog jezika. Među njima vrijedi istaknuti Slovaka Jána Herkeľa i njegov Universalis Lingua Slavica (1826.) ili Uzajemni Pravopis Slavjanski (1865.) Slovenca Matije Majara. Međutim, utjecaj ruske kulture i ruskog jezika na slavensku inteligenciju kojoj su bile bliske humanističke znanosti u ono je doba bio toliko velik da su oni uglavnom u potpunosti bili obuzeti adaptacijom tadašnje ruske kulture u svojoj domovini na svom maternjem jeziku. Većina njih je u manjoj ili većoj mjeri znala ruski, a realno se nije ni osjećala naročita potreba za burnom djelatnošću u pravcu stvaranja zasebnog panslavenskog jezika.

Matija Majar

Javna domena

Poslije 1917. godine ruski se jezik nakratko povukao sa svojih dominantnih pozicija u slavenskom svijetu, da bi se poslije 1945. vratio kao de facto glavni jezik čitavog socijalističkog bloka. Od završetka Drugog svjetskog rata pa do kraja 1980-ih svi slavenski narodi gradili su socijalizam pod suptilnim rukovodstvom Moskve. Poslije kolapsa SSSR-a Rusija je izgubila svoju privlačnost u očima ostalih slavenskih naroda, i prestiž ruskog jezika u regiji naglo je opala. Tako je na prijelazu u treći milenij ponovo iskrsnuo problem zajedničkog jezika za sve Slavene.

Projekti 21. stoljeća: bez panslavizma

I pored toga što je početkom ovog stoljeća većina bivših zemalja socijalističkog bloka krenula u intenzivnu integraciju sa Zapadnom Europom, potreba za općim jezikom nije opala nego se čak i povećala. Potaknuti zajedničkim biznisom, dostupnim turizmom i beskrajnom komunikacijom na internetu, žitelji različitih zemalja Istočne i Centralne Europe intenzivirali su svoje kontakte. Nisu svi mogli naučiti engleski, a i razumno zvuči ideja da je Slavenima ipak lakše i prirodnije jedni s drugima razgovarati na nekom srodnom jeziku, i ona je "visila u zraku". Projekti općeslavenskog jezika 21. stoljeća principijelno se razlikuju od prethodnih upravo po tome što u njima nema ni traga od bilo kakve panslavenske ideologije i oni imaju isključivo praktičnu svrhu.

Mark Hučko

Javna domena

Prvi se pojavio slovio, koji je od 1999. razvijao slovački lingvist Mark Hučko na slavenskom leksičkom materijalu i principima sličnim esperantu: 1) pojednostavljena logična gramatika bez izuzetaka, bez kategorije roda, praktički bez deklinacije, ali s velikim brojem glagolskih oblika; 2) pojednostavljena ortografija: koriste se samo tipkovnice koje su u ono vrijeme bile dostupne, tj. engleska i ruska (za manje popularnu ćiriličnu verziju), s tim što se specifične slavenske foneme obilježavaju digrafima cx/sx/zx/gx/wx za obilježavanje glasova č/š/ž/dž/šč; 3) Za formiranje oblika množine koristi se nastavak -s, karakterističan za zapadnoeuropske jezike i za esperanto. Slovio, međutim, nije stekao popularnost. Mnoge je odbijala njegova izvještačenost i sličnost esperantu, a smetao im je i nastavak -s, koji je tuđ slavenskim jezicima, kao i grafička "nakaradnost". Mark Hučko izbacio je nekoliko verzija slovija, i na kraju se, po svemu sudeći, i sam razočarao, jer je 2010. prestao odgovarati na pisma i obnavljati stranicu projekta http://slovio.com.

slovio.com

2006. godine pojavila se konkurencija sloviju. Bio je to slovjanski jezik koji su stvorili Česi Ondrej Rečnik i Gabriel Svoboda, i Nizozemac Jan van Steenbergen. Njima je bio cilj stvoriti jezik koji bi bio zajednički za sve Slavene koristeći vokabular i imitirajući gramatiku suvremenih slavenskih jezika.

Zatim su 2009. godine Amerikanac Steeven Radzikowski, Poljak Andrej Moraczewski i Čeh Michal Borovička predložili projekt slovioski, što je u suštini hibrid slovija i slovjanskog.

Iste je godine češki programer Vojtěch Merunka objavio monografiju "Novoslavenski jezik" u kojoj je suvremenu slavensku leksiku slovjanskog jezika pokušao spojiti s gramatikom i leksikom klasičnih općeslavenskih jezika – staroslavenskog i crkvenoslavenskog.

Vojtěch Merunka i Jan van Steenbergen na drugoj konferenciji međuslavenskog jezika 2018.

IJzeren Jan (CC BY-SA 4.0)

Ekipe autora slovjanskog, slovioskog i novoslavenskog jezika objavile su 2011. da je neophodno ujediniti napore, pa su 2017. konačno integrirali sve svoje rezultate u novi projekt – međuslavenski (Interslavic) jezik. Daljnji rad na ovom jeziku povjeren je specijalnoj komisiji u koju su ušli već poznati Merunka i Van Steenbergen, a također Poljak Michał Swat, Čeh Roberto Lombino i Rus Pavel Skriljov.

Današnji međuslavenski jezik postoji u dvije alternativne varijante: latiničnoj mješovitog češko-hrvatskog tipa i ćiriličnoj koja je spoj ruskih slova sa srpskim i ukrajinskim. On je maksimalno blizak prirodnim slavenskim jezicima u pogledu gramatike, premda mu je sintaksa ujednačena, a morfologija je u velikoj mjeri očišćena od izuzetaka i nepravilnih oblika. Međuslavenski ima prilično obiman, pažljivo osmišljen vokabular od preko 17 000 riječi, koji se redovno popunjava tako da jezik u pisanom i usmenom obliku bude u cjelini razumljiv svakom relativno obrazovanom govorniku jednog slavenskog jezika. Svaka se riječ dodaje u rječnik ako skupi 3 boda po rasprostranjenosti u slavenskom svijetu (ruski i poljski daju po 1 bod, ostali jezici po 0,5 bodova). "Interslavisti" razvijaju i međuslavenski rječnik (u ovom trenutku on sadrži preko 17 500 riječi), imaju svoje portale, jedan prezentacijski i drugi informativni, svoj kanal na YouTubeu (gotovo 10 000 pratitelja), grupu na Facebooku (17 000 pratitelja) i račune na drugim društvenim mrežama. I pored toga što je međuslavenski ispao daleko prirodniji i vitalniji nego, recimo, slovio, projekt se u suštini nije proširio izvan kruga entuzijasta i nekoliko tisuća njihovih istomišljenika i fanova.

Zašto je tako? Svakom je umjetnom jeziku krajnje teško natjecati se s prirodnim jezicima koje ljudi govore od rođenja, koje uče u školama, na kojima dobivaju informacije u medijima i na kojima je (na svakom od njih) stvoren bogat korpus tekstova u svim mogućim formatima, i, što je posebno važno, stvorena je lijepa književnost. Zanimljivo je da se među desecima oduševljenih komentara ispod videopriloga aktivnih "interslavista" kao refren provlači misao: "Kakva šteta što mi, Slaveni, ne učimo ovaj prelijepi jezik u školi!" Da, kad bi tako bilo, međuslavenski bi svakako olakšao komunikaciju među srodnim narodima i nema sumnje da bi potaknuo Slavene da uče druge slavenske jezike. Čisto tehnički gledano, ako se međuslavenski nastavi razvijati, on ima potencijal da preuzme ulogu jezika-posrednika. Zasad takva ideja ipak djeluje samo kao simpatična maštarija, jer bi se za njezinu realizaciju mnogo toga u suvremenom svijetu moralo promijeniti.