Ana Vukašinović: Bili smo uzvanici ni manje ni više nego predsjednika Vladimira Putina

Rossotrudničestvo
18 novinara iz popularnih izdanja iz srednje i južne Europe provelo je u Moskvi tri ispunjena dana. Pitali smo novinarku 24sata što ju je najviše iznenadilo u Rusiji.

Krajem srpnja je u okviru programa "Nova generacija" održana serija predavanja za mlade novinare, koju je organizirao ruski multimedijski višejezični portal Russia Beyond uz podršku Federalne agencije Rossotrudničestvo.

Obrazovni blok programa su otvorila predavanja u Russia Beyondu. Vodeći urednici, producenti i novinari projekta razgovarali su sa svojim europskim kolegama o načelima modernih internetskih publikacija i o tome što općenito čini današnje internetsko novinarstvo.

S veseljem prihvaćen radni tempo sljedeći su dan podržali kolege Russia Beyonda iz RT-a. Sudionici "Nove generacije" su posjetili zgradu, redakcije i studije poznatog ruskog televizijskog kanala.

Osim toga službeni blok programa sastojao se od posjeta Rossotrudničestvu i Odjelu za informiranje i tisak Ministarstva vanjskih poslova Rusije, a program predavanja je završio razgledom rijeke Moskve na motornom brodu.

Što ste očekivali od Moskve, a što ste na kraju dobili?


Od bezbroj puta ispričanih priča mojih roditelja o Moskvi i St. Petersburgu, koje su posjetili početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, s modernijom se Moskvom niti ičime vezanim za sadašnju Rusiju nisam susretala u direktnijem kontaktu. Prijateljica je glavni grad Rusije posjetila prošle godine na jedan dan u vrijeme finala Svjetskog nogometnog prvenstva, no i sama mi je rekla kako njene "recenzije" vjerojatno nisu skroz vjerodostojne pošto je u tom trenutku u gradu vladala jedna druga atmosfera, ona navijačka, nikako ne "gradska". A upravo me ovo potonje oduševilo. Moskva je ogroman grad, zaista preogroman. No u njemu sve radi kao urica, tika-taka. Taj ritam grada je neprekinut, i vrlo se lako uklopiti u njega. Dobila sam osjećaj da je ovo grad dovoljno velik za ugodan (su)život.
Na svojoj koži nisam osjetila nimalo stresa, možda zato što većina stanovnika osjeća tu neku (političku) stabilnost i sigurnost, kako su mi i kolege novinari rekli, koja tamo vlada unazad par godina, pa je i to možda razlog te opće fluidnosti, koje nam u Hrvatskoj toliko fali. Recimo, vožnja predivnim moskovskim metroom, poseban je doživljaj koji se može mjeriti s posjetom muzeju, zbog predivnih slika, skulptura i mozaika. Ali i zbog još nečega. Ljudi kroz njega putuju tako neopterećeno, kolika god gužva bila. Dok se spuštaju pokretnim stepenicama do stanice, svi stoje na desnoj strani, oslobađajući tako put onima koji ih žele pretrčati. Takvog reda nema više ni u Njemačkoj. I ti se u sve to uklopiš, bez problema.


Od Moskve, kao velikog, desetmilijunskog grada, iskreno, nisam očekivala takvu urednost i čistoću, i to je ono što me iznenadilo. Za Zagreb turisti kažu kako je izuzetno čist grad, s čime se mi, kao stanovnici uvijek složimo, jer što ćemo drugo, ali Moskva je, moram priznati, još i čišća. Za mog kratkog ostanka tamo, nisam naišla na ružne slike grada, oronule fasade, grafite, neuređene predjele grada, zapušten park ili nepodšišanu travu. S te strane, sve je bilo na nivou. Ono što još nisam očekivala je moskovski standard, čula sam, ipak nepodjednak ostalim dijelovima Rusije. Nisam mogla ne zapaziti dobre automobile kakvi se ne voze u Hrvatskoj i kakve mi možemo samo sanjati. Ljudi su sasvim pristojno odjeveni, a cijene su kao i u Hrvatskoj, nešto je skuplje, a nešto jeftinije, iako su do nas uvijek dolazile informacije kako je Moskva jako skupa. Nije. Za luksuzne dućane u središtu grada, pretpostavljam da postoje kupci, ali to je već neka druga priča.
I naravno, nisam očekivala da ću zbog ćirilice biti izgubljena u prijevodu. A ponajmanje to što nitko, baš nitko ne priča engleski. Dobro, ne baš nitko, teta na recepciji primjerice je. :) Osim par kolega iz Srbije koji odlično govore ruski, mi ostali smo se sporazumijevali svakako, a ja sam na kraju zaključila da je najbolje da se poslužim - hrvatskim. Imala sam neki puta osjećaj da mi Rusi kojima se obraćam žele reći ono što nama susjedi Srbi često kažu kad im primjerice mi iz sjeverne Hrvatske "zakajkamo": "Pričaj bre ruski (srpski), da te ceo svet razume".
Osim hotelske hrane koju smo jeli, to što sam okusila u nekoliko restorana koje smo posjetili bilo je poprilično ukusno. Nisam se raspitivala previše, ali je vjerojatno pripremljeno od još uvijek prirodno uzgojenih namirnica. Slastice su bile ukusne, ma kao da je sva hrana proizvedena u Rusiji imala - okus.  
Začudilo me i to kako ništa nije kičasto, iako ne znam zašto sam to uopće povezivala s Rusijom. Možda zbog kupola na pravoslavnim crkvama, jedino to. Nema kiča, sve je umjereno, a najviše me razveselilo što nema vrištećih i bliještećih reklama u obliku jumbo plakata, koji ti se unose u lice, dok noću od njih imaš noćne more.
Osim što sam željela prošetati Crvenim trgom i iznutra vidjeti Kremlj (prvo jesam, drugo nažalost nisam), nisam imala dovoljno vremena ni da razgledam ostale punktove. I nisam probala kavijar, pa to sve ostavljam za drugi put.


Koji stereotipi o Rusiji su ispali realni, a koje ne?

Rusija nije zatvorena toliko koliko mnogi stranci misle i kako ju pokazuju zapadni mediji. McDonald's ili KFC na svakom su uglu. Na jedan McDonald's naišli smo čak i u ulici Friedricha Engelsa. I ostali strani brendovi već odavno su pristigli tamo, tako da ako netko misli da Rusi nemaju doticaja s modernim svijetom, kao što je to možda bilo prije, varate se. Mladi ljudi s kojima sam pričala, kažu mi kako putuju diljem Europe, još za vrijeme studija, a svatko tko ima želje i volje za napretkom to danas može ostvariti i tamo, te za sebe steći sve ono što mu treba za jedan više nego pristojan život.
Ruska votka je posebna priča. Nisam je okusila, uzela sam za doma pola litre. Ali da je cijela polica rezervirana za nju u dućanu, e to nisam očekivala. :) Koliko Rusi piju, nismo otkrili u ova tri dana posjeta. Vidjeli smo jednog pijanca, odmarao je na klupici na autobusnoj stanici. Po mentalitetu Rusi se nekako čine hladniji od ostalih Slavena, ne znam je li to povezano s time da se nisu smjeli smijati u javnosti - pretpostavljam da je to isto jedan stereotip koji sam negdje načula. Stanovnici zemalja balkanske regije nekako su više - temperamentniji.


Kako izgledaju uredi ruskih agencija i novina? Ima li sličnosti s hrvatskim uredima?

Da, redakcija je redakcija. Dok smo ulazili u redakciju Russia Beyond, čula sam kolege da komentiraju kako su već lagano nervozni jer im se ovo sve čini "kao da idemo na posao". Sladak ured, s prelijepim pogledom na grad. Iako im studio za snimanje videa nije velik, pohvalno je koliko su tamo sproveli kreativnih ideja. Redakcija televizije Russia Today me oduševila svojom veličinom. Ogromni studiji s desetinama kamera, i na tisuće ljudi, zaposlenika. U Hrvatskoj je nacionalna televizija puno skromnija. PR agencija koju smo posjetili je izuzetno moderno uređena, s dizajniranim uredima, i dijelom gdje zaposlenici odmaraju, na galeriji, zavaljeni u jastuke. Tamo smo upoznali i bivšu novinarku koja nam je pričala s kojim sve stranim kompanijama radi.


Koga od Rusa bi htjeli intervjuirati osim Putina?

Voljela bih intervjuirati jednog od, ako sam dobro zapamtila brojku, 200 milijardera koji žive u Moskvi. Da mi ispričaju svoju životnu i poslovnu priču. Ipak sam ja novinarka rubrike Lifestyle. Bilo bi super intervjuirati prvakinju moskovskog baleta, ili nekog chefa vrhunskog moskovskog restorana koji bi nam odao male tajne ruske kuhinje, ili možda portira one slavne, najskuplje zgrade u Moskvi, u kojoj stan stoji deset milijuna dolara. :)


Koja je najveća razlika između Moskve i Zagreba?

Veličina. Veličina zgrada je također impresivna. Fascinirala nas je zgrada Ministarstva vanjskih poslova. Stali smo pred nju i gledali uvis. Nije nam stala u kadar. Fascinantno.
U Moskvi je mnogo zgrada socijalističke gradnje/arhitekture. Vrlo su uredne i održavane. U Zagrebu je sklop takvih zgrada, planski građenih, samo u Novom Zagrebu. Osobno volim taj štih, pa nije ni čudo da i sama živim u jednoj takvoj zgradi.  



A između Hrvata i Rusa?

Mirnoća. Imala sam osjećaj da nijednog Rusa ne možeš izbaciti iz takta. Mentalitet im je nekako povezan s veličinom njihove zemlje, osjetila sam to. Kod nas je drukčije. Ja ipak potječem iz jedne male zemlje, ali nikad to ne smećem s uma.
Zamjenik urednika ruskog portala Russia Beyond, Slava, pričao mi je kako se jedan hrvatski diplomata nakon mandata morao vratiti za Hrvatsku, ali se onda ponovno vratio u Moskvu. Kad sam ga pitala zašto, rekao je da je to "neobjašnjivo". Zbog te neke neobjašnjivosti i sama bih se voljela vratiti. I na duže. Možda puno duže.


3 najzanimljivije situacije tijekom putovanja u Moskvu?


Kupnja cigareta bila je noćna mora. Nigdje se ne puši, ni u jednom lokalu, kafiću, moraš van na cestu. Po toj logici, nema ni cigareta u trgovini, barem onima u koje sam ja ulazila. Trafika je bila malo dalje od hotela. Prodavačicu sam zamolila da mi da kutiju cigareta, plave ambalaže, na savršenom engleskom. Nisam se mogla sjetiti naziva. Nije me razumjela. "Blue?", "Plava kutija?". Ništa. Nekako sam je namolila da otvori police, i napokon sam ugledala to što sam htjela. "Sobranie!", uzviknem. "Sobranie?", pita me ona. "Dva komada", kažem na tečnom hrvatskom. I žena mi da dvije kutije. :)

Oduvijek su me fascinirale stroge uniforme, ali baš stroge, onih krutih krojeva i nekih bljak boja, poput oker ili maslinasto zelene. Ulijevale su mi strahopoštovanje, da ne kažem strah. Čini se da su u Rusiji još uvijek u modi. :)
Nisam ni uspjela pročitati za koga su ti uniformirani ljudi radili, kao policajci ili kondukteri, vojni činovnici ili nešto četvrto, dok su klizili pored mene na cesti i dok smo se nekad susretali u metrou. Htjela sam se slikati s njima, ali mi je ipak bilo malo neugodno pitati ih. No imala sam i jedan bliski susret s "njima".
Na ulazu u metro morali smo proći automat za karte. Kad je došao red na mene, ta plastična vrata su se normalno otvorila, ali su se odlučila i zatvoriti prije vremena. Uspjela sam ih odgurati rukama i ipak proći. Pošla sam prema naprijed da sačekam ostatak grupe, kad mi je, na moj blagi užas, na put stao par uniformiranih policajaca ili konduktera (nisam skužila od šoka), žena i muškarac. Nosili su oboje neko tamnoplavo odijelo, s crvenim detaljima, značkama, našivenim natpisima na rukavu, opasačem i remenom. Mislili su da sam se prošvercala. Uz njihove riječi, "Davaj kartu", ili tako nešto slično, shvatila sam da nemam nikakav dokaz da sam kartu kupila jer je naš vodič još uvijek kreditnom karticom propuštao ostatak kolega. Ukipila sam se na mjestu. Što ću sad? Okrenula sam se i pokazala im gdje je moj vodič. "My guide, he has..". U istom sam im času postala neinteresantna. Shvatili su da sam turistkinja i propustili me dalje.

Vlak u metrou na stanicu dolazi svake dvije minute. Ali da bi vozio po rasporedu mora se i držati rasporeda. Za izlazak i ulazak u vlak imate svega 10 sekundi. Dobro možda pretjerujem, možda 13. Ustvari, ne znam, izmišljam, nisam brojila. Nonšalantni Balkanci, kakvi jesmo, bilo nam je to malo, pa se jednom, nas četvero (jedan je bio i vodič) nismo stigli ukrcati. Morali smo čekati drugi. Srećom pa je bilo besplatnog wi-fija. Poslije smo uskakali u vlak kao antilope. Prije svih. Kazala sam našem mladom vodiču Egoru da nam je to "vrlo uzbudljivo, kao da živimo na rubu". Smijao se.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće