Jednom je Andrej Bitov rekao kako je pisati o Platonovu na tastaturi računala propali slučaj. Tekst izmiče dok se u ruku ne uzme olovka i list papira. Jedino uz prigušenu škripu olovke rađa se platonovska atmosfera.
Tom čudesnom tvarnošću prožeto je čitavo stvaralaštvo Platonova. Njegovi junaci neumorno ribaju, režu, čiste, peru, usitnjavaju kamen i bore se sa živim pijeskom. Oni su uronjeni u svakodnevicu, a istovremeno otrgnuti od zemlje. Ruke im odrađuju svakodnevne poslove dok su im glava i osjećaji negdje daleko. Uz monotono lupanje ili škripu oni razmišljaju o Majci i Ocu, Sinu i Kćeri, o Rodu i Zavičaju, o smislu života, o strahu od smrti, o ljubavi – istinski vječnim temama.
Studenti radionice Viktora Rižakova prvi put su se susreli s autorom, sami su odabrali materijal od kojega su stvorili temu za razgovor s gledateljem. Dugo su tražili tu jednostavnu, no prodornu intonaciju kojom treba izgovarati tekst o ljudima koji su u životu izgubili gotovo sve, ali se nisu predali.
Redateljska grupa (stariji glumci, pedagozi, redatelji) pomogla je glumcima u stvaranju tvarnosne partiture u čijoj se pozadini razotkriva ne način življenja, već bit života svakoga junaka. Predstava koja počinje na praznoj sceni, uz škripu drvenog poda i hrpu strugotina otkriva nam priču o nekoliko ljudskih sudbina te završava za velikim obiteljskim stolom doslovno dokazujući kako ljudi umiju stvarati ni iz čega.
Okupljeni u jednoj predstavi, platonovski sižei iz usta mladih glumaca zvuče kao nastavak misli Mandeljštama o tome da je smisao našega života u borbi s prazninom i ništavilom. Ništavilom koje može savladati samo čovjek zahvaljujući svom veličanstvenom „bez obzira na sve“.
Serafim Horonov
Pročitajte više o Dubrovnik Art forumu: http://daf.kazaliste-dubrovnik.hr/index.html
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu