Bez obzira na masovne prosvjede u Europi Turska nastavlja s "antiterorističkom operacijom" protiv Radničke stranke Kurdistana na jugoistoku zemlje, u kojoj stradaju civili. Kurdi u gradu Cizre optužili su turske snage za masovna ubojstva civilnog stanovništa i izvijestili da je 150 ljudi živo spaljeno. Novinar Neil Clark pokušava odgovoriti na pitanje zašto europski političari odbijaju vidjeti što radi Ankara, piše portal RT na ruskom.
Nema nikakve šanse da predsjednik Erdoğan odgovara za ratne zločine pred međunarodnim sudom. Bez obzira na to što za to iz dana u dan ima sve više dokaza. Turska vojska u narednim tjednima i mjesecima može poubijati na tisuće civila, ali to, nažalost, ništa neće promijeniti. Razlog je vrlo jednostavan, Turska je članica NATO pakta, a članice i njihovi saveznici uvijek su "pozitivni junaci". Oni ne čine ratne zločine. Samo lideri zemalja koje se ne sviđaju Savezu trebaju strahovati od uručenja karte za Haag u jednom pravcu, kaže Neil Clark.
Usporedite u osnovi različitu reakciju Zapada na "antiterorističku operaciju" Turske protiv Kurda i "antiterorističku operaciju tadašnje Jugoslavije protiv Oslobodilačke vojske Kosova u razdoblju od 1998. do 1999. godine", poziva publicist.
Djelovanje Jugoslavije dovelo je do "humanitarne" intervencije NATO snaga i bombardiranja koje je trajalo 78 dana. Slobodana Miloševića zvali su "balkanskim krvnikom" i uspoređivali s Hitlerom. Optužen je za ratne zločine, a poslije promjene režima koju je 2000. godine financirao Zapad, uhićen je i poslan u Haag, gdje je iznenada umro 11. ožujka 2006. godine, piše Clark.
Liberali koji su se 1999. godine zalagali za bombardiranje Jugoslavije, kako bi se zaštitili kosovski Albanci, nisu imali sličnu želju za provođenjem "humanitarne" intervencije i bombardiranjem Turske, kako bi se zaustavila ubojstva Kurda. Nisam primijetio da su istaknuti neokonzervativci pozivali da se Erdoğan uhiti ili da se protiv njega podigne optužnica. Šanse da Erdoğan završi kao Milošević u ćeliji u Scheveningenu nisu veće od jedan prema tisuću, Turska inače nije potpisala Rimsku povelju Međunarodnog kaznenog suda, podsjeća kolumnist.
Ova dva slučaja razlikuju se po tome što Jugoslavija 1999. godine nije bila članica NATO-a, već neovisna zemlja koja nije imala ni najmanjih izgleda da uđe u zapadni vojni savez. Turska je, pak, članica "elitnog kluba" i samim tim može raditi što god hoće, konstatira Clark.
Ukoliko je riječ o članici NATO-a ili saveznici Saveza, njezine "antiterorističke" operacije smatrat će se apsolutno legitimnima bez obzira na to koliko su brutalne. Ukoliko, međutim, pripada neovisnim zemljama s crne liste Sjevernoatlantskog saveza, to je druga priča. Političari NATO pakta i njihovi stenografi u medijima postupke takve zemlje u borbi protiv terorizma (koju Zapad najčešće podržava) obavezno će označiti kao genocid i ratni zločin, zaključuje poznati britanski kolumnist.
Također, danas, kada turska vojska ubija Kurde, izvještavaju da MI6 i britanska policija traže u Siriji dokaze ratnih zločina koje je počinio, pogodite tko? Tako je, Rusija!, piše Neil Clark.