Danas, 8. svibnja, u 20:00 sati, u sklopu Subversive Film Festivala prikazivat će se u Kinu Europa film Ejzenštejn u Guanajuatu redatelja Petera Greenawaya.
Nakon što je mjesecima bio „zatočen“ u klaustrofobičnim interijerima bivše zagrebačke tvornice Gredelj u kojima je snimio erotiziranu ekstravaganciju Goltzius i Pelikanova družina, neumorni Greenaway odlučio se malo ugrijati na meksičkom suncu, udahnuti malo čistog zraka i podariti svom opusu boju u maniri oživjela platna Fride Kahlo, pozabavivši se meksičkom avanturom Sergeja Ejzenštejna, kad je slavni sovjetski sineast osnažen financijskom injekcijom američkog socijalističkog pisca Uptona Sinclaira došao iz Hollywooda u Meksiko snimiti film ¡Que viva México!. Već na samom početku filma dočekuju ga Kahlo i Diego Rivera iako su oni svedeni na cameo pojave. Ejzenštejn je izabrao Guanajuato kao filmsku bazu jer je to „jedini grad na svijetu koji ima muzej smrti“, a u kojem se održava i famozna Fiesta de San Marcos koju on promatra u finalnim kadrovima svog filma. Ali Meksiko ga je fascinirao i zato što je „imao uspješnu revoluciju tri godine prije nas“. No Greenaway u Meksiku nije otkrivao samo filmske lokacije već i vlastito tijelo, upustivši se u vruću vezu sa svojim meksičkim vodičem Palominom, s kojim je, barem prema Greenawayevu tumačenju, izgubio nevinost. I to ni manje ni više nego na simbolični dan Oktobarske revolucije, pa mu je nakon snošaja ljubavnik stavio crvenu zastavicu u dupe. U filmu je Ejzenštejn portretiran kao ultimativni dionizijski pohotnik u svojevrsnom spoju mladog Mozarta (geste) i Žižeka (boja glasa i engleski akcent, naročito kad se referira na Freuda). Ipak, ovo je možda najpristupačniji film iz Greenawayeve recentnije faze, jer u njemu ima više igranog filma nego teatra, dok je podijeljene ekrane i video-art sveo na razumnu mjeru. Ali gubitak nevinosti koincidira i s gubitkom ljubavi, povezanim s junakovim sentimentalnim i profesionalnim krahom. Veliki je to film o seksu i smrti, falusima i falusoidnim kaktusima, baroknim hotelima i minimalističkim pornocrtežima, u kojem je Greenawayev Ejzenštejn puno bliži Harpu Marxu negoli Karlu Marxu.
Peter Greenaway rođen je 1942. u Newportu (Wales). Nakon što je diplomirao, angažirala ga je britanska vlada kao crtača u Central Office of Informationu. Sve ostalo je maniristička povijest satkana od živih slika, brojeva, video-arta, multimedijalnih projekata i magičnih partitura, od Philipa Glassa i Johna Cagea do Michaela Nymana. S pankerom Jarmanom i baroknim Greenawayem, britanski film sedamdesetih i osamdesetih proživljavao je svoje najsumanutije trenutke, dok pojam feelgood još nije bio njegova konstanta. Od svoje najranije igrane faze (Crtačev ugovor, Davljenje po brojevima, Kuhar, lopov, njegova žena i njezin ljubavnik), pa sve do one najrecentnije u kojoj je uglavnom bio fokusiran na slavne slikare (Noćna straža, Goltzius i Pelikanova družina), ostao je vjeran sebi i svojim estetiziranim ekscesima. Uz senzualni Tijelo kao knjiga, najnoviji Ejzenštejn u Guanajuatu možda je najerotskiji autorov komad.