Kako je sovjetski automobilski div postao "ukleta tvornica"?

Danas su pogoni tvornice potpuno demontirani, i samo su fotografije ostale kao suveniri iz njezine slavne prošlosti.

Danas su pogoni tvornice potpuno demontirani, i samo su fotografije ostale kao suveniri iz njezine slavne prošlosti.

Stojan Vassev
Od tvornice koja je nekada proizvodila kultna vozila danas su ostale samo fotografije.
U sovjetsko doba je tvornica "Lihačov" ili skraćeno ZIL (rus. "Zavod imeni Lihačёva") pravila legendarne kamione, a takođe limuzine za sovjetske državnike, vojna terenska vozila, pa čak i bicikle i hladnjake.
Najveća industrijska zona Moskve zauzimala je površinu od oko 300 hektara.
Ovaj "industrijski spomenik" u blizini centra ruskog glavnog grada danas nalikuje na specijalno uređeni ambijent neke video-igrice ili postapokaliptičnog filma.
Prvi pogon ove tvornice izgrađen je 1916. godine. Tada se on zvao AMO ("Moskovsko automobilsko društvo"). To je bila prva sovjetska tvornica za proizvodnju kamiona. Kao što je poznato, model AMO F-15 je bio zapravo kopija italijanskog kamiona FIAT-15. Tijekom 1930-ih tvornica je nosila Staljinovo ime, i zvala se skraćeno ZIS (rus. "Zavod imeni Stalina").
U Drugom svjetskom ratu ovdje su pravljeni minobacači i granate. Oružje je direktno s tvorničke trake dostavljano na prvu liniju fronte. Kamion ZIS-6, na koji je bio montiran čuveni raketni lanser "Kaćuša", prošao je sva ratišta i stigao do Reichstaga. U tijeku rata je automobilska tvornica ZIS proizvela oko 100 000 kamiona i ambulantnih vozila. U lipnju 1942. godine je tvornica nagrađena Lenjinovim ordenom za izuzetna dostignuća u isporuci oružja, a u listopadu 1944. godine Ordenom radničke crvene zastave.
U tvornici je radilo 65 000 ljudi. To su bile čitave "radničke dinastije". Vladimir Ivanovič je ovdje radio preko 40 godina. Servisirao je dizala i sve tvorničke trake.
Napušteni ZIL 130 spreman za auto-otpad. To je 1963. godine bio jedan od najmodernijih kamiona. Čak je dobio i oznaku "kvaliteta SSSR-a".
ZIL je poput nekakvog grada u većem gradu. Procjenjuje se da je potrebno bar godinu dana da se obiđu svi pogoni.
U sovjetsko je vrijeme tvornica imala vlastitu benzinsku pumpu. Ovdje još uvijek ima mnogo tragova sovjetskog razdoblja.
Krajem 1950-ih tvornica je dobila ime njezinog direktora Ivana Lihačova. Tokom svoje duge povijesti ZIL je pomagao i drugim poduzećima. Na primjer, ZIL-170, proizveden krajem 1960-ih, poslužio je kao osnova za prva vozila tvornice "Kamaz".
U pogonu za proizvodnju motora rađalo se srce vozila, tj. motor, koji se sastojao od nekoliko stotina komponenata napravljenih na poluautomatskoj tvorničkoj liniji. U procesu sklapanja cijelog vozila bilo je oko 70 operacija.
Inesa Storoženko se zaposlila u tvornici 1962. godine. Na fotografiji koju drži u ruci su pisac Maksim Gorki, njezin otac Miron Klickin i direktor tvornice Ivan Lihačov. "Lihačov je bio zamjenik rukovoditelja partijskog okružnog komiteta. Kasnije je postao Staljinov ljubimac", sjeća se ona. "On je ponekad mnogo psovao."
Tvornička garaža. Ovdje su 1936. godine bile parkirane prve sovjetske limuzine ZIS-101, proizvedene na bazi američkog automobila marke "Buick". Umjesto kupovine prava na proizvodnju američkog modela (i samim tim kompletne projektne dokumentacije) kupljen je američki automobil i na temelju njega je napravljen projekt. Staljin je u rujnu 1942. godine naredio da se pripremi projekt luksuzne limuzine ZIS-110, ovoga puta na bazi automobila firme Packard. Poslije raspada Sovjetskog Saveza uslijedile su "nesretne devedesete". ZIL je bio potpuno nespreman za novo doba. Šef ruske države se već vozio u Mercedesu, a limuzine domaće proizvodnje bile su u "nemilosti".
ZIL je 1992. godine konstruirao kamion 53-01 na bazi Mercedesovog modela. Tako je stvorena osnova za proizvodnju čitave serije minibuseva. Tvornia je do 1994. godine još uvijek proizvodila kamion ZIL 130, ali on nije mogao biti konkurencija najnovijim stranim modelima. Krajem 1990-ih su se pojavili jeftini kineski modeli, što je ozbiljno ugrozilo rusku tvornicu, tako da se već razmišljalo o njezinom zatvaranju.
Vera Avsinejeva je došla u tvorniu 1972. godine kao rukovateljica trake. "To je bio prestižan posao. Nije bio lak, ali je bio zanimljiv, na primjer, kao posao programera i dispečera. Uvijek je bilo mnogo toga što treba naučiti", kaže ona. "Tvornica je radila non-stop, 24/7."
ZIL je 2000. godine već bio u kritičnom stanju. Moskovske vlasti su donijele odluku da teritorij tvornice iskoriste za neke druge objekte. Tvornica je službeno prestala postojati 2013., a većina objekata je srušena 2015. godine. Sada je na mjestu bivše tvornice gradilište – gradi se stambena četvrt i znanstveno-tehnološki park.