Tko je bio jedan od najkontroverznijih umjetnika suvremene Rusije?

Rođen u Lenjingradu (Sankt-Peterburgu) 1930. Jedini iz svoje obitelji koji je preživio nacističku opsadu grada. Postao je zvijezda u godinama perestrojke sa svojim mučnim i domoljubnim slikama.

Rođen u Lenjingradu (Sankt-Peterburgu) 1930. Jedini iz svoje obitelji koji je preživio nacističku opsadu grada. Postao je zvijezda u godinama perestrojke sa svojim mučnim i domoljubnim slikama.

Moskovska državna umjetnička galerija Narodnog umjetnika SSSR-a Ilje Glazunova
Jedan od vodećih i najkontroverznijih ruskih umjetnika u posljednjih pedeset godina umro je 9. srpnja. Ilja Glazunov je imao 87 godina. Glazunov je kao domoljub pokušavao o povijesti zemlje promišljati kroz umjetnost, a bio je poznat i po umjetničkim djelima koja su istraživala vjerske i povijesne teme.
Autor više od 3 tisuće umjetničkih djela, utemeljitelj i rektor Akademije slikarstva, kiparstva i arhitekture, Narodni umjetnik Sovjetskog Saveza (1980.). Laureat brojnih ruskih i stranih priznanja. / "Vječna Rusija", 1988.
Glazunova su često pratili tračevi i skandali, što je samo povećalo zanimanje za njegove slike. Dok su obožavatelji tvrdili da se radi o najvećem umjetniku stoljeća, kritičari su ukazivali na nezasitan patos, povijesne pogreške i neobičnu ravnu tehniku njegovih radova. / "Misterij 20. stoljeća", 1999.
Osim po monumentalnim slikama, Glazunov je bio poznat i po ilustracijama za djela Fjodora Dostojevskog. To je jedan od vrhunaca njegove umjetnosti i bio je jedini umjetnik koji je radio ilustracije za sve djela Dostojevskog. / "Veliki inkvizitor", 1985. (Ilustracija za roman F. Dostojevskog "Braća Karamazovi")
Glazunov je najviše volio slikati svoju suprugu. Bio je oženjen za Ninu Vinogradovu-Benois iz poznate ruske obitelji Benois, talentiranu kostimografkinju koja je žrtvovala svoju karijeru kako bi bila na usluzi geniju Glazunova. Ne samo da je donirala svoju krv kada je obitelj prolazila kroz teška vremena, već je i podnosila ljubavnički karakter svog emotivnog supruga koji je imao brojne ljubavne afere. / "Portret Nine", 1956.
Glazunov je naslikao mnoge istaknute sovjetske i strane socijalističke lidere, od kubanskog lidera Fidela Castra.../ "Fidel Castro", 1983.
Glazunov je naslikao portrete mnogih poznatih i lijepih žena, a neke od njih, poput talijanske glumice Gine Lollobrigide, nisu mogle odoljeti šarmantnom mladom slikaru. 1961. su se upoznali u Moskvi, a on ju je dvije godine kasnije posjetio u Rimu. Sam Glazunov je priznao da ne može odoljeti ženskoj ljepoti, ali je istaknuo da njegove romantične epizode nisu ništa u usporedbi s ljubavlju koju gaji za svoju jednu i jedinu Ninu. Ona je 1986. skočila s prozora, a do danas nije poznato što ju je na to nagnalo. Glazunov nikad nije mogao prihvatiti da se radilo o samoubojstvu. / "Portret Gine Lollobrigide", 1963.
...do indijske premijerke Indire Gandhi. / "Portret indijske premijerke Indire Gandhi", 1973.
Glazunov je predosjetio promjene u raspoloženju društva šezdesetih godina prošloga stoljeća - opće nezadovoljstvo cjelokupnom situacijom i nostalgiju za tradicijama koje su ranije postojale. / "Praonica. Djeca grada", 1961.
"Glazunov je spremno iskoristio političku situaciju, ali nikada nije želio nestajati u njoj", tvrdi Borovski. U svojim djelima nije prikazivao povijest samu po sebi, nego stavove i uvjerenja svoje generacije prema određenim povijesnim trenucima. / "Petersburg. Obala Neve", 1981. (Scenografija za operu P.I. Čajkovskog "Pikova dama")
Glazunov je svoje stavove o ruskoj povijesti, kulturi i budućnosti zemlje izrazio u svojoj posljednjoj knjizi "Razapeta Rusija". U jednom je intervjuu rekao da ovom knjigom želi ispričati pravu povijest Rusije jer je trenutna verzija koju je društvo prihvatilo puna pogrešnih interpretacija. "Danas se moramo vratiti korijenima. Nacija koja ne zna svoju povijest, nema budućnost", smatrao je.
Elita i javnost su polako postajali svjesni da sovjetski eksperiment neće uspjeti te su pokušali naći izlaz uz pomoć povijesti. Glazunov je mogao osjetiti taj trend te ga je prikazao u svojoj umjetnosti. / "Novodjevičanski manastir", 1999.
Ono što je sigurno je da se Glazunov isticao među umjetnicima svojeg vremena kao slikar koji je prepoznao ono što je pogodilo u živac publike i vladajuće elite, te je to uspio iskoristiti u vlasititu korist. / "Glasnik", 1999.
Krajem 1990-ih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Glazunov je predosjetio još jedno raspoloženje društva: ovog se puta nije radilo samo o povijesti, već i o natjecanju između "nas" i "njih". Prema Aleksandru Borovskog, povjesničaru umjetnosti i voditelju Odjela suvremene umjetnosti u Ruskom muzeju u Sankt-Peterburgu, Glazunov se prvi put usudio prikazati suvremenu povijest i svoj stav prema nekim političkim akterima. / "Ponovno proljeće...", 2009.