Zašto lokalni stanovnici vole najopasniju rusku regiju?

Iako Mahačkala, glavni grad republike Dagestan (navodno najopasnije regije u Rusiji), često u vijesti dospijeva iz krivih razloga, lokalni stanovnici drže se života mira i sklada - tko i ne bi kada je u blizini Kaspijsko jezero, sunce sja 310 dana u godini, a na horizontu se naziru zapanjujuće planine? "Ovdje mi se, okruženom slapovima i orlovima u letu, sve istovremeno čini i moguće i nemoguće", piše Jaime Rann iz časopisa The Calvert Journal.

Više od polovice teritorija republike Dagestan prekrivaju planine, kanjoni i klanci. Dagestan graniči s Azerbajdžanom na jugu, Čečenijom na zapadu, Gruzijom na jugozapadu i ruskom Stavropoljskom regijom i republikom Kalmikijom na sjeveru. Dagestanski Derbent je jedan od najstarijih gradova na svijetu, a u raznim je vremenima pripadao ranim kršćanima, Hazarima, tatarskim Mongolima, arapskom kalifatu i ruskim carevima. Iz Dagestana dolaze međunarodni i olimpijski prvaci u hrvanju, no konzervativne tradicije regije znače da se lokalne žene i manjine suočavaju s borbom za ravnopravnost. To je kontradiktorna zemlja gdje ljudi sa strašću i radošću plešu lezginku, a na pogrebima prisustvuju profesionalni „ožalošćenici".

Američke i europske vlasti savjetuju svojim građanima da ne putuju na Sjeverni Kavkaz, dok turisti na forumima Lonely Planeta bojažljivo istražuju jesu li takva mjesta sigurna. Turisti u Dagestanu su sami po sebi „znamenitosti“: gradovi i mjesta ovdje su poput velikih sela u kojima se stanovnici dobro poznaju i gdje nije teško uočiti pridošlice. No, ovdje u pravilu uopće nema neprijateljstva, samo kratak trenutak znatiželje, nakon čega lokalni stanovnici jednostavno nastavljaju sa svojim uobičajenim životom.

Mahačkala, dom više od pola milijuna ljudi, mladi je grad na Sjevernom Kavkazu – ima samo 160 godina. Na ulicama Mahačkale avarski se jezik miješa s nogajskim, lezginskim i jedanaest drugih lokalnih jezika, od kojih svi, uz ruski, imaju status službenog jezika. Razgled grada će vas upoznati s raznolikom lepezom kultura i jezika, od kojih neke imaju svoja narodna kazališta, primjerice, kumičko, lačko i darginsko kazalište.

Iako je oko 90 posto stanovnika Mahačkale islamske vjeroispovijesti, ovdje se mogu pronaći i pravoslavne crkve i sinagoge. Žene prekrivene od glave do pete u tradicionalnim haljinama hodaju ulicama usporedo sa sljedbenicima vrlo različitih stilova. Za posjetitelje Makačkale ne postoje posebna pravila u odijevanju: prekrivena glava ili duga suknja uvjet su jedino ako namjeravate posjetiti džamiju. No, imajte na umu da je Dagestan vruća, južna regija, gdje otvorena odjeća može rezultirati opeklinama, upozorava Jana Martirosova, vodič. Mahačkala je jedan od top pet najtoplijih gradova u Rusiji s prosječnom ljetnom temperaturom od oko 30 stupnjeva Celzija.

Poslije podneva su plaže u Mahačkali pune života: osim kupanja i opuštanja na suncu, ljudi igraju domino ili čak vode poslovne sastanke. „Nismo imali nikakvih problema. Ljudi su tihi, nema prometa, glasne glazbe ili grupa pijanih ljudi“, kaže Sergej Kudrjašov koji je ovdje stigao na odmor sa svojom obitelji. U Mahačkali postoji posebna zatvorena plaža za žene (poznata kao Gorjanka), no mnoge žene više vole uobičajenu gradsku plažu.

Stručnjak za kavkasku kulturu Vladimir Sevrinovski kaže da bi moderni neproporcionalni izgled Mahačkale oduševio avangardne umjetnike „koji su voljeli prikazivati uho na mjestu gdje bi trebao biti nos“. Mahačkala nije oduvijek bila asortiman trgovačkih centara, samostalnih građevina i nerazumno parkiranih automobila: potres 1970. je djelomično uništio grad, dok su u post-sovjetsko vrijeme ekonomski padovi i masovna iseljavanja uvelike izmijenili izgled i osjećaj grada.

„U posljednjih se dvadeset godina stanovništvo značajno promijenilo, a time i cijela urbana kultura“, pišu lokalne novinarke Polina Sanajeva i Svetlana Anohina. Njihova nova knjiga, „Bio jednom grad“, detaljno prikazuje život stare i nove Mahačkale. To je jedna vrsta obiteljskog albuma koji kombinira 1500 fotografija s memoarima 83 lokalna stanovnika. 1990-ih su ekonomske poteškoće i vojni sukobi prisilili mnoge ljude da odu, posebice inteligenciju. Zamijenili su ih Dagestanci iz planinskih sela. „Danas Mahačkala ima drugačiji kulturni identitet. Preostalo je jako malo starijih građana, a novi imaju svoj vlastiti životni stil“, kaže lokalni stanovnik Magomedrasul Magomedov.

„Centar grada oko parlamenta i sveučilišta nudi mjesta gdje možete šetati u miru, a jako je blizu i Kaspijsko jezero. Središnja tržnica Mahačkale je najveća tržnica na otvorenom koju sam vidio u Rusiji. Osim toga, probajte shawarmu od janjetine na autobusnoj stanici Sjever“, piše SohoInOC na Redditu. Dagestanska janjetina je regionalna delicija kojom se opskrbljuju čak i moskovski restorani. No, ljudi nemaju želju jesti šiš-kebab svaki dan, otud privlačnost kafića koji poslužuju lokalnu hranu i razne vrste dagestanskih khinkala, koje ovdje svaka etnička skupina pripravlja na svoj način, u potpunosti različit od gruzijskog. „Pitanje koja je etnička skupina izumila pojedinu vrstu khinkala ili mesne pite chudu među Dagestancima može izazvati žestoke prepirke“, kaže Jana Martirosova, vodič. Ali hrana nije jedini problem ovog tipa: grad ima svoju nogometnu momčad, NK Anži, i sukobi navijača protivničkih momčadi nisu neuobičajeni.