Kako je harmonika postala rusificirana

Ruska odiseja harmonike započela je u Sankt- Peterburgu, odakle se njezina popularnost proširila i na druge gradove, uključujući Vologdu, Tulu i Nižnji Novgorod. Među njima je bio i grad Šuja.

Šujska legenda kaže da je 1870. godine mještanin Ivan Sokolov donio glazbeni instrument sa sajma u Nižnjem Novgorodu. Htio je napraviti vlastitu verziju harmonike, što je i učinio.

Priča se pročula i uskoro su Sokolov i njegova harmonika postali poznati diljem Rusije, a Šuja je postala poznata kao dom proizvodnje kvalitetnih instrumenata.

Šujska harmonika oduvijek se izdvajala od ostalih ruskih i inozemnih harmonika, zahvaljujući posebnom ugađanju i jedinstvenom zvuku.

Harmonike proizvedene u šujskoj tvornici izrađuju se tako da svaka nota dobiva prizvuk. To znači da notu prate dodatni zvukovi, tako da se odjednom mogu čuti dva ili tri glasa.

Ovi popratni tonovi donose određenu boju glazbi, koja postaje mekana. Kao što kažu sami instrumentari, šujska harmonika ima ljudski glas. Potpuno je drugačija od rigoroznijih talijanskih ili njemačkih instrumenata.

Ovaj zvuk čini savršenu pratnju ruskim pjesmama i glazbenim motivima. Šujska harmonika idealna je i za živahne častuške i za lirske narodne pjesme.

Prema riječima radnika šujske tvornice, ugađanje glasa instrumenta je najvažniji dio proizvodnog procesa. Svaka komponenta se izrađuje pojedinačno, a zatim je ugađač provjerava slušanjem.

Tvornica je jednom pokušala uvesti posebne uređaje za ugađanje, ali ih je odmah povukla. Rezultat nije bio autentičan, kao da gledate reprodukciju velikog platna.

Šujske harmonike se čak i vizualno razlikuju od ostalih: uvijek su veselo oslikane i ukrašene.