Ideal ženske ljepote na početku sovjetske ere

Danas se vrlo žučno raspravlja o ženskoj ljepoti, manekenskim proporcijama tijela i o utjecaju medija na formiranje mišljenja o tome kako žena treba izgledati. Tijekom tridesetih i četrdesetih godina bile su popularne mišićave i atletski građene, ali ne i mršave žene; dotjerane, ali ne previše; zaposlene, ali i posvećene obitelji. Koliko se današnji ideal ženske ljepote promijenio u odnosu na tadašnji? // „Graditeljica metroa s bušilicom“, 1937.

Ideal ženske ljepote mijenjao se iz desetljeća u desetljeće. Promjene na političkoj sceni oduvijek su utjecale na formiranje novih viđenja i ideala koji su se iz života prenosili u umjetnost, i obrnuto. Klasični portreti žena nastali u ranom razdoblju SSSR-a (dvadesete i tridesete godine) mogu se vidjeti na posterima Aleksandra Rodčenka, kao i na slikama Aleksandra Dejneke, Kuzme Petrov-Vodkina i Aleksandra Samohvalova (1894-1971), čija ćemo djela ovdje predstaviti. // „Sportašica“, 1928.

Sovjetska umjetnost dvadesetih godina bila je gotovo u potpunosti lišena erotizma. Atmosfera je tada još uvijek odisala duhom novog vremena: avangardni tijekovi brzo su nastajali i potom se gasili, a narod je cijenio vrijednosti obiteljskog života, zajedničkih ciljeva, uzajamne ljubavi i veselog raspoloženja. Obnaženo tijelo nije se smatralo nečim što isključivo pripada intimnoj sferi. // Konobarica. Studija za sliku „Susret prijatelja“, 1945.

Krajem dvadesetih godina unutarnja politička situacija bila je zategnuta. Mnoge umjetničke teme i tehnike nisu bile dopuštene. Sva djela van okvira socijal-realizma obilježena su kao „trivijalna“ i „suprotstavljena kulturnim vrijednostima“. Ovo se odnosilo i na slikanje akta, što se smatralo sitnoburžoaskim činom. // „Mlada radnica“, 1928.

Tijekom tridesetih godina u hijerarhiji ženskih likova tadašnje sovjetske umjetnosti najvažnije mjesto zauzima majka radnica. Naravno, bilo je i drugih likova – arhetipova koji su vrlo brzo postali utkani u svijest sovjetskih građana: studentica tehničkog fakulteta, tvornička radnica, seljanka, sportašica. Prikazivanje ovakvih likova bio je prihvatljiv okvir unutar kojeg su umjetnici imali slobodu prikazati svoj talent. // „Delegatkinje“, 1939.

Pioniri sovjetske umjetnosti postavili su sebi za cilj prikazati svakodnevicu svojih suvremenika i to predstaviti kao ideal budućnosti. Jedan od najjasnijih dokaza da će nastupiti svjetla budućnost bila je pojava novog tipa žene: vedre, samouvjerene i samosvjesne. // „Profesorica tjelesnog odgoja s buketom“, 1935.

Zamislite da ste se našli u Moskvi početkom tridesetih godina. Svesavezni udarni komsomolski graditeljski odred upravo je najavio početak izgradnje Moskovskog metroa. Preko 13. 00 dobrovoljaca, pripadnika Komsomola, radilo je na izgradnji prvog tunela. // Serija radova „U komuni ,Lenjinov putʻ: radnice u polju A. Fjodorova i A. Egorova“, 1930-1931.

Komsomolke su se među prvima javljale u dobrovoljce i inspirirale su slikara Aleksandra Samohvalova, učenika poznatog Petrov-Vodkina. Njegova čuvena serija akvarela „Graditeljice metroa“ prvi put je predstavljena na izložbi održanoj u Lenjingradu 1934. godine. // „Graditeljica metroa za mješalicom za beton“, 1937.

Poznata djela Samohvalova iz te serije su „Prije tuširanja“, „Djevojka s lopatom“, „Graditeljica metroa s bušilicom“ i druge. Na nekim slikama iskreno divljenje prema ženi koja radi postaje donekle pretjerano. // „Devojka s lopatom“, 1934.

Na žalost, ime modela nije poznato. Znamo samo da je djelo naslikano u razdoblju 1932-1934. godine, po slikarevom dolasku iz Lenjingrada u Moskvu. Samohvalov je imao poteškoća dobiti dozvolu da promatra svoje muze dok rade na izgradnji tunela. // „Građevinska radnica“, 1934.

Samohvalov je kasnije rekao: „Nijedna od radnica nije znala da je netko promatra dok radi da bi je kasnije naslikao. Na gradilištu čak nisam ni napravio mnogo skica. Samo kada sam imao osjećaj da će mi utisak nestati, olovkom bih povukao nekoliko poteza u bilježnici, koji su samo za mene imali određeno značenje.“ // „Za vitlom“, 1934.

Autor je zabilježio ljepotu i gracilnost pokreta svoje junakinje – pomalo neočekivano, jer svjesno ističe fizički stas ovih žena pošto želi istaknuti kako ulažu veliki napor. Promatraču akvarela „Na kranu“ čini se da je djevojka u crvenoj majici privremeno pobijedila silu gravitacije i vinula se put neba. // „Na kranu“, 1934.

Junakinja akvarela „Prije tuširanja“, koja se gotovo neprimjetno transformira u djevojku sa slike „Graditeljica metroa s bušilicom“, odiše odlučnošću. Ona je toliko veličanstvena i lijepa da je Dejneka uspoređuje s boginjom, ali i primjećuje da je ona istovremeno „naša ruska djevojka“. // „Graditeljica metroa s bušilicom“, 1937.

Uglovi promatranja i perspektive u akvarelima Samohvala daju dozu energičnosti ovim djelima, dok likovi podsjećaju na hrabre žene ratnice iz ruskih epova. U djelu „Graditeljica metroa nosi armaturu“ korak djevojke je istovremeno čvrst i lak, dok konture armature koje presjecaju ravan platna pojačavaju unutarnju dinamiku kompozicije. // „Graditeljica metroa nosi armaturu“, 1934.

Samohvalov se nadao da će njegovi akvareli i grafičke skice biti korištene kao temelj za dekoraciju zidova u Moskovskom metrou. Naravno, neki od njegovih radova kasnije su poslužili za izradu skulptura u stanici metroa „Trg revolucije“. Ali, to nije učinio, niti se osjeća njegov stil. // „Kondukterkinja“, 1928.

U Ruskom muzeju u Sankt Peterburgu ove godine održana je izložba radova Aleksandra Samohvalova. Retrospektiva je obuhvatila 250 djela, počev od najranijih arhitektonskih skica, pa sve do slike iz 1967. godine „Apasionata“ („Graditelji komunizma“) – posljednjeg slikarevog velikog djela koje sumira čitav njegov opus. Možda je slikar zaista želio to ovom slikom postići. Zašto bi inače među ljude u pozadini uvrstio neke od likova svojih djela iz tridesetih godina 20. stoljeća, zlatnog doba svog stvaralaštva? Zašto baš djevojku u nogometnom dresu? // „Djevojka u nogometnom dresu“