Zimska šetnja od Moskve do Sankt-Peterburga

Valdaj je mali provincijski grad u Novgorodskoj oblasti 390 km od Moskve. Naselje se prvi put spominje 1495. godine.

Valdaj se smjestio na putu od St. Peterburga i Moskve. Iako ga se danas može i zaobići, tamo smo odlučili prenoćiti jer nas je zatekla velika snježna oluja.

Na naše iznenađenje, u petak navečer bili smo gotovo jedini vani u centru grada. Društvo su nam činili katedrala, ogromna okićena jelka, nekoliko djece na brijegu i mnogo, mnogo čistog bijelog svijeta.

Kada smo autom tražili hotel, nikako nismo mogli shvatiti zašto svi pješaci hodaju posred ceste. No čim smo izašli iz auta, shvatili smo da je to najlogičnija i najrazumnija stvar iako dosta neobična za posjetitelje iz metropole. Ulice su pokrivene s toliko snijega da je lakše hodati po tragovima automobilskih guma.

Našao sam podatak u vodiču da se zimi može prijeći jezero do manastira Iver, koje je udaljeno samo 3 km od mjesta. No jednom na jezeru shvatio sam da je to nemoguća misija - pred nama se prostiralo potpuno bijelo platno snijega i neba.

Samo nekoliko zaljubljenika u zimski ribolov, nalik pingvinima, vidjelo se na horizontu.

Sve u Valdaju kao da je ispremiješano. Granica između grada i okoliša je nejasna: drvene seoske ulice - baš kao na dječjim crtežima - stoje rame uz rame s urbanim peterokatnicama.

Ulice prekrivene snijegom ukrašene su okićenim drvećem, a klasična arhitektura iz 17. i 18. stoljeća pojavljuju se niotkuda.

Katedrala je okružena crkvama (koje su u sovjetsko vrijeme pretvorene u muzeje) i spomenicima herojima Drugog svjetskog rata. Restoran u britanskom stilu nudi prekrasan pogled na zimske sige.

No najneuhvatljivija od svih granica je ona između neba i jezera Valdaj. Između nasuprotnih obala u snježnoj vijavici prostire se zaleđena površina pod smetovima, a samo crne točke koje se pod pažljivijim pogledom pretvaraju u ribe narušavaju savršenu bjelinu ove velike prazne stranice.