Hodanje po žici u Dagestanu: Kako je sve počelo

Do sela Covkra-1 može se doći automobilom iz Mahačkale (Dagestan, 1800 km od Moskve). Put do tamo može trajati i do tri sata, najprije po asfaltiranoj cesti, a zatim planinskim serpentinama.
Selo se nalazi na oko 2000 metara nadmorske visine. Aul (kavkasko selo) okružuju prekrasne planine. Šetajući po okolici, pred vama se otkrivaju prizori od kojih zaista zastaje dah. Putem svakako trebate upoznati lokalne hodače po žici, jer upravo ovdje počinje priča o toj uzbudljivoj vještini.
Kada i kako se hod po tankoj žici pojavio u selu nije potpuno jasno - čak ni lokalci ni upravitelj tamošnje škole za hodanje po užetu to ne mogu reći sa sigurnošću, no svi se slažu da se to dogodilo prije više od 200 godina.
Dagestanski hodači poznati su u cijelom svijetu; oni nastupaju po najrazličitijim predstavama, u cirkusima i na svim mogućim prikazima vještina. Navodno se hod po užetu počeo vježbati kao umjetnost još u sovjetsko doba, pojavivši se u nekoliko dagestanskih aula odjednom.
Hodanje po užetu jednom je ovdje bilo vrlo popularno. Dob nije bila granica - i vrlo mladi i veoma stari jednako su se penjali na žicu. No vremena su se promijenila i danas mnogi stanovnici sela odlaze u druge dijelove Dagestana, većinom u Mahačkalu. Više se ne može reći da cijelo selo zna hodati po tankoj žici.
Velik broj mladih ide u posebnu školu za hod po užetu, no do sredine 1990-ih vještina se učila ili na zasebnim lekcijama ili kao program u sklopu tjelesnog odgoja. Mnoga djeca su savladala ovu vještinu, a veterani se prisjećaju kako se znalo dogoditi da na užetu nema ni centimetra praznog mjesta.
Najtalentiranije među njima vrbuju cirkuske trupe. A ako se roditelji slože, životi njihovih kćeri i sinova odjednom se okrenu naglavce - gostovanja, probe, a nekima i svjetska slava.
Danas planinski aul polako odumire, a i sama umjetnost se bori za preživljavanje. Unatoč svemu, hodači po žici i dalje su tu, a za praznike njihove predstave uvijek privlače mnoštvo znatiželjnih gledatelja.
U planinskom aulu nema hostela niti prenoćišta, ali gosti uvijek mogu naći privatni smještaj. To je potpuno u duhu gostoljubivog Dagestana, gdje se mještani čak i svađaju oko toga tko će ugostiti gosta.
Sudeći po kućama koje se urušavaju, naselje je vidjelo i bolje dane. No još uvijek je živo, a za praznike ljudi iz svih susjednih sela obavezno se okupljaju na proslavama.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće