Kolektivna histerija ili opsjednutost demonima: Kako se na sjeveru Rusije širila epidemija "ikote"

Sitna, suhonjava starica Stepanida Viharjeva iz sela Grišata na granici Permskog kraja i Udmurtije, na uobičajen način naizmjenično priča o svojoj djeci, pa o vremenu. Neočekivano u razgovor se ubacuje „ikotka“ (naglasak na i). Staričin glas postaje glasniji nego obično, ali kao da ne dopire iz grla, nego odnekud niže, iz grudi. Taj njen drugi glas prekida njen običan govor kao što jedan čovjek prekida drugog. Čas psuje i proklinje, čas kuka i jadikuje ili se čak svađa sa svojom „stanodavkom“.

Poslije takvog miješanja „ikotke“ žena na određeno vrijeme zašuti, a ako nešto i kaže, onda je to tiho i otežalo. Očigledno da joj napad oduzima puno snage – mijenjaju se mimika i izraz očiju. Nakon toga joj je potrebno puno vremena da se oporavi.

„Ikotka“ s njom živi od sedamnaeste godine, skoro cijeli život. Ona joj govori što da radi i što da ne radi. „Ona mi prvo nije dozvoljavala da pijem ikakve lijekove. A sada je jedan lijek nadjačao“, govorila je. Događalo se da ikotka urla dan i noć, da joj ne da spavati. I često bi je obuzimala tokom molitve, smetala joj da se moli, uzdisala, govorila samo koristeći uzvike. Iz tog razloga Stepanida bi na molitvi glavu često stegla pletenim pojasom, što joj je malo pomagalo. Zato su ljudi iz sela smatrali da joj „ikota“ živi u glavi.

Kadar iz serije „Teritorij“

Igor Tvjerdohljebov, Dinar Garipov/Good Story Media, 2020.

Ovaj slučaj opsjednutosti od strane takozvane „ikote“ ili „pošipke“ jedan je od mnogih koje su opisali etnografi na ruskom Sjeveru (sjeverni dio europskog dijela Rusije), Uralu i u Sibiru. Naziv „ikotka“ potječe od riječi "ikat" u značenju „vrištati“, „kliktati“. Osoba koja pati od „ikote“ doživljava bol u različitim dijelovima tijela, ponaša se kao da njome neko upravlja i nameće joj drukčiji ukus pri izboru hrane, drukčije navike i ponašanje, tjera je da izgovara psovke i ružne riječi ili da pije alkohol. Ponekad je ta pojava praćena „ikanjem“, nekontroliranim ispuštanjem zvukova, neprekidnim zijevanjem ili grčenjem grla, pri čemu se glas osobe mijenja do neprepoznatljivosti.

Priče i svjedočanstva o ovom bolesnom stanju izazvanom bićem koje su uselilo u čovjeka – pod nazivom „ikota“ – liječnici su počeli bilježiti od kraja XIX. stoljeća, kada su u zemlji jedna za drugom počele izbijati epidemije ove neobične boljke od koje su ponekad patila čitava sela.

„Ranije je 'ikota' bila znatno rasprostranjenija nego danas. Do epidemija je dolazilo u različitim oblastima Rusije“, kaže za Russia Beyond, Olga Hristoforova, antropolog i stručnjak za folklor, profesor Ruskog državnog humanitarnog sveučilišta i znanstveni suradnik Ruske akademije narodne privrede i državne uprave, koja se dugo bavila ovim fenomenom. „Krajem XIX. stoljeća dogodile su se dvije velike epidemije u Smolenskoj i Novgorodskoj guberniji. U Podmoskovlju posljednja zabilježena epidemija bila je 1926. godine u Podoljsku. A jedna od posljednjih u XX. stoljeću dogodila se 1970. u Pineškom rajonu Arhangeljske oblasti. Tamo su slali partijske radnike da drže predavanja o tome kako religija ne postoji i kako zli duhovi također ne postoje. A liječnici i znanstvenici su u to vrijeme proučavali ovaj fenomen.“

Međutim, u ruskoj narodnoj kulturi „ikotka“ se spominje znatno ranije, počevši od XVI. stoljeća. Ljudi koji su od nje patili bili su uvjereni da su žrtve crne magije.

Kako se zaraza širi

Russia Beyond, Javno vlasništvo

Stepanida se jasno sjeća kada se zarazila. Odbila je popiti alkohol koji joj je ponudio određeni čovjek po imenu Agej, gost kod njenih rođaka. Ispijanje alkohola pred odraslima, posebno za mladu djevojku pred muškarcem, iz zajedničkog suda značilo je kršenje društvenih i religijskih normi. Uvrijeđeni Agej je rekao: „Zapamtit će me ona“. Poslije toga na jezeru je vidjela muhu i otada su počeli njeni napadi.

Ulazak ikote u nekoga u obliku muhe – koju može samo vidjeti ili slučajno progutati – popularan je motiv u pričama o „opsjednutosti“. Ali zapravo to može biti bilo što na što je vrač bacio čini, kaže Hristoforova. Ljudi vjeruju da vrač ponekad može u nekoga useliti „ikotu“ i bez ikakvog očiglednog kontakta.

„To može biti muha nad kojom je vrač izgovorio vradžbinu i u nju uselio ikotu. A može biti začarano zrno prašine koje ti je neko ubacio u kvas i ti si ga popio. Ili komarac koji ti je ušao u usta, nos ili oko – u bilo koji otvor na tijelu – i otada će 'rasti' unutar čovjeka“, kaže ona.

Za to da ikota sazrije i pokaže se, ponekad je potrebno puno vremena. Prema riječima žena, „ikotnica“, ona se može pokazati i nekoliko desetljeća kasnije. Za to vrijeme ikota u čovjeku navodno mijenja oblik, ovisno o više čimbenika. „Kod jedne žene ikotka je o sebi rekla: 'Ušla sam kao muha, zatim sam rasla, poraslo mi je krzno i bila sam veličine mačke, a sad sam već čovjek i zovem se Ana Andrejevna“, kaže Hristoforova.

Ikota uvijek govori „naopako“

Russia Beyond (Photo: MAMM/MDF)

Smatra se da ikota „šeta“ po unutrašnjosti čovjeka i „grize“ njegove unutrašnje organe, hrani se njima, postepeno čineći ljudsko tijelo dijelom sebe i od toga raste i mijenja biološki tip. Na primjer, pretvara se iz muhe u miša ili u malog čovjeka. I što je duže u čovjeku, to posjeduje izraženiju tjelesnost. Kod nekih „ikotnica“, kao što je Stepanida, ona na kraju čak počinje govoriti. Prema njihovim svjedočenjima, „ikotu“ su dobile u mladosti, ali je progovorila tek u starosti.

„Govor ikote je najupečatljiviji simptom njenog prisustva. Dolazi do grča u grlu i čovjek počinje govoriti 'naopako'. Naime, mi obično govorimo dok izdišemo zrak, a kada govori ikota u čovjeku, ona govori tako što udiše zrak. Psihijatri to nazivaju paroksizmom govornog aparata“, objašnjava Olga Hristoforova.

Često se ljudima sa ikotom koja govori u kulturi pripisuju vidovitost i sposobnost predskazivanja budućnosti. Kod njih ljudi dolaze s pitanjima o nestalima, o ukradenim ili izgubljenim stvarima, o tome da li će uspjeti kupiti kravu, hoće li se muž vratiti i tome slično. Odgovor „ikote“ se doživljava kao proročanstvo. Za to proročanstvo „ikotnici“ treba platiti.

U jednom selu starovjeraca Verhokamju takvu slavu je stekla Praskovja Maksimovna. Živela je na kraju sela i kod nje su radi predskazivanja budućnosti dolazila sva susjedna sela. Plaćali su joj u namirnicama. Drugoj ženi su donosili samo duhan. Njena „ikota“ je, naime, imala muški glas, zvala se Fjodor i tražila isključivo duhan za svoja predskazanja.

Ali ne govore sve „ikote“ i time se djelomično objašnjava zašto su predstave o useljenju nekog bića u čovjeka tako rasprostranjene. „Mnogi smatraju da je njihova ikota nema. Nekda ikota jednostavno šeta po tijelu i izaziva bolove. Zato teoretski svaki čovjek može pomisliti da ima ikotu, ako ga nešto boli“, kaže Hristoforova.

Zašto žene češće obolijevaju

Russia Beyond (Photo: Legion Media; Javno vlasništvo)

Ruski starovjerci-bespopovci iz Permskog kraja „ikotu“ tumače u kontekstu kršćanstva. Zaraženost „ikotom“ kod njih se vezuje za demone koje je Isus prema Evanđelju istjerao iz „bjesomučnika“ u zemlji gegersinskoj. „Demoni, izašavši, otidoše u krdo svinja. I navali sve krdo svinja s brijega u more i utopiše se u vodi.“

Međutim, vjerovanja u opsjednutost čoveka od strane nepoznatih bića kod naroda Komi u Permskom kraju, koji žive pored starovjeraca, lišena su kršćanske interpretacije. Nje nema ni u kulturama drugih naroda iz ugro-finske grupe. Što, po mišljenju antropologa, ukazuje na sljedeće: vjera u „ikotu“ kao natprirodno biće postojala je kod ugro-finskih naroda prije njihovog dolaska u zemlju istočnih Slavena. Pritom se „ikota“ u tom slučaju ne doživljava uvijek kao zao duh i neke njene žrtve koegzistiraju s njom sasvim mirno.

Prema ovim drevnim vjerovanjima, iz čovjeka „ikotu“ može istjerati također vrač. „Prema pričama ljudi, kada vrač isteruje ikotu, ona izlazi u obliku amorfne tvari, nečeg nalik na gljivu kombuhu. Istjeruje se na različite načine. Na primjer, vrač u sauni izgovara čini nad čašom votke, čovjek je popije i nakon toga ga uhvati snažna mučnina. Ako je žrtva žena, ona ikotu 'rodi' kao dijete. Ovo je vrlo čest motiv u pričama o 'ikoti'. I on objašnjava zašto su žene češće žrtve od muškaraca. Kod muškaraca se ona rijetko prima, jer taj 'demon' želi izaći van, želi se 'roditi', a ne da umre zajedno s domaćinom“, kaže Hristoforova.

Stepanida je „rađala“ svoju ikotu. Kada govori o njenoj veličini, pokazuje nekih 20-30 centimetara. Prije toga je mislila da je trudna. „Rodila se, uzela sam je, umotala u krpu i ostavila ispod stepenica. Ujutro sam ustala. Nje nema. A ona se u mene ponovo uvukla“, rekla je ona. Na pitanje kako je ona ušla u nju, žena ne zna reći. Ali može opisati ono što je vidjela: ikota je bila okrugla i ličila je na pluća životinje.

Ona se nije uspjela osloboditi ikote. Smatra se da više nema tako moćnih vračeva koji mogu provesti ritual istjerivanja „ikote“. Zato se ljudi navikavaju na misao da će, ako im se „ikota“ jednom uselila, s njom živjeti do kraja života. Istina, kako smatraju istraživači, zapravo oni koji vjeruju da imaju „ikotu“ ne žele je se osloboditi.

Razlozi za opsjednutost

Kadar iz serije „Teritorij“

Igor Tverdohlebov, Dinar Garipov/Good Story Media, 2020.

„Ikota“ nije samo psihička, nego i složena socio-kulturna pojava. Prvenstveno, to je način da se negativni osjećajo (neprijateljstvo, zavist, mržnja, uvrijeđenost) predstave u obliku prihvatljivom za društvo.

„Ponekad nije lako izraziti svoj odnos prema ljudima. Vjera u vračeve je upravo način da svoje osobne zamjerke prema nekome učinite legitimnim. Čovjek ne može reći 'Ivan Ivanovič je loš čovjek, njemu tu nije mjesto'. Ali može ga optužiti glasom 'ikote', da ga nazove vješcem, lošim čovjekom, i da za to ne snosi odgovornost. Jer to ne govori sam čovjek, nego demon unutar njega“, objašnjava Hristoforova.  

Tome u prilog govori činjenica da „ikotnice“ (ma kako njihovi napadi bili ponekad zastrašujući) u Rusiji nikada nisu proganjane. Smatrane su za žrtve crne magije. One su zapravo bile te koje su optuživale druge da su na njih bacili čini. A ovi ljudi su onda bili proganjani.

Ali „ikota“ nije uvijek usmjerena na sticanje društvene koristi. „Stari ljudi na 'ikotu' svaljuju probleme sa zdravljem. Kao prvo, zato što vjeruju u Boga i đavole, a kao drugo zato što su proveli težak život, mnogo radili i organizam im je rano istrošen. Ljudi svoje boljke objašnjavaju ikotom, jer im je to lakše prihvatiti. Posebno u mjestima gdje ima malo liječnika ili je medicinska pomoć teško pristupačna“, kaže Hristoforova.

Epidemije „ikote“ u znanosti također relativno jednostavno nalazi objašnjenje. Krajem XIX. stoljeća takva pojava se nazivala masovna histerija. Takva stanja - kada ljudi počinju kopirati neprimjereno ponašanje drugih – zabilježena su širom svijeta. Epidemije „plesne manije“ nekoliko puta su se pojavljivale u Europi u razdoblju od XIV. do XVII. stoljeća. Na stotine građana bi plesalo, nemoćni da se zaustave; neki bi umirali od srčanog udara ili iznemoglosti. Ili, na primjer, epidemija smijeha u Tanzaniji 1962. godine. Ona je počela kikotanjem tri učenice, a završila se time da je za godinu dana obuhvatila preko tisuću učenika, koji su se smijjali i plakali istovremeno, nemoćni da se zaustave. Ovaj slučaj je dospio u udžbenike kao klasičan primjer masovne histerije.

„Kako će se konkretno ponašati ljudi ovisi njihovoj kulturnoj tradiciji. Negdje će to biti smijeh, negdje valjanje po zemlji. Zato se u znanosti ovakve pojave nazivaju kulturno specifični sindromi, što je zapravo ponavljanje modela ponašanja tipičnih za određenu kulturu. U slučaju ikote to je model vjere u opsednutost. On će se različito nazivati ovisno o lokalnoj sredini – ikota, ševa ili pošipka – ali uvijek će se raditi o opsjednutosti nekim bićem“, kaže Hristoforova.

Psihijatri su navodili različite uvjete pojave epidemije „ikote“. Sedamdesetih godina stanje je zabilježeno kako u slučajevima potpuno zdravih osoba (kada praznovjerni čovjek, promatrajući takve napade kod nekoga i sam počinje doživljavati slično stanje), kao i u slučajevima oboljelih osoba na psihičkom ili fizičkoj razini. Skoro uvijek ikota se pojavljuje uslijed preživljenog stresa.  

Znanstvenici su dugo pokušavali dokazati kako model opsjednutosti pomaže slabim, ovisnim članovima društva da kompenziraju svoj nezavidan društveni status. Opsjednutost je čak prozvana „oružjem slabih“. Na primjer, zapaženo je da joj često podliježu neudane žene, koje žive u strahu od neispunjenja društvenih očekivanja. Bolest i čini davali su im određene prednosti kao što je uklanjanje od posla, briga i pažnje zajednice, pa čak i moć (uvijek su bili poštovani oni koji mogu proricati budućnost).

U XXI veku ikota se kao pojava zadržala u nekim seoskim područjima, u kojima postoji snažna tradicija. Permski psihijatri i dalje bilježe ovu pojavu širom Permskog kraja, ali je više ne nazivaju epidemija. A u Arhangeljskoj oblasti, kaže Hristoforova, ona je praktično nestala: „Generacije se smjenjuju, ljudi odlaze u gradove i ove kulturne modele malo tko među omladinom prihvaća. Ljudi su obrazovaniji, a medicina prisutnija.“