Muzej smrti u Sibiru: što se tamo može vidjeti?

Kiril Kuhmar/TASS

Muzej smrti nalazi se uz krematorij oko sat vremena od centra grada. Prvo što posjetitelj primijeti su dvije narančaste zgrade koje izdaleka upadaju u oči. Ovu svijetlu boju odabrao je osnivač obiju institucija, novosibirski poduzetnik, Sergej Jakušin.

Njegov interes za pogrebne usluge pojavio se iz osobnih razloga. U dobi od 90 godina dijagnosticiran mu je rak te je, kako bi pobijedio strah, počeo skupljati razne predmete vezane uz pogrebnu kulturu i pogrebne rituale u različitim zemljama. Godine 1992. organizirao je međunarodnu izložbu na tu temu, 2003. otvorio je prvi krematorij u gradu, a 2012. Muzej smrti.  

- U početku nisam ni vjerovala da će to nekome biti zanimljivo - kaže ravnateljica muzeja i supruga njegova sina Tatjana Jakušina. “Kada smo otvarali muzej, sjedio sam ovdje sam. Ako smo imali tri posjetitelja dnevno, bili smo jako zadovoljni." 

Međutim, danas je to jedan od najpopularnijih muzeja u gradu. “Naravno da je tema smrti tabu, nitko ne želi razmišljati o strašnim stvarima, ali u biti to je jedini zajamčeni događaj u životu svake osobe”, kaže Tatjana. "Pozdravljamo ljude s njihovim strahovima, pitanjima i pričama." Rado ćemo s njima razgovarati o tome”.

Sergej Jakušin je još 2013. godine sa svojim krematorijem potpisao ugovor o njegovom sprovodu. – Sve je bilo isplanirano, od rute kojom će ići povorka i izgleda škrinje, izrađene u njegovoj radionici, do pjesama koje će se svirati. “Jedna od njegovih želja bila je da središnjim ulicama Novosibirska, njegovog rodnog i voljenog grada, prođe pogrebno vozilo”, kaže Tatjana.

Bolest je odnijela Jakušina 2022. godine, ali iza sebe je ostavio veliku ostavštinu: oko 30 000 eksponata vezanih uz pogrebne običaje. Smješteni su u tri odvojena paviljona za čije obilaženje posjetitelju treba nekoliko sati.

Sprovod kao posljednja ceremonija u životu

"Ljude upoznajemo s poviješću pogrebne kulture, kako bi vidjeli iskustvo prošlosti", kaže umjetnička ravnateljica i voditeljica muzeja Ina Isajeva dok se približavamo izložbi "Tužna soba" u kojoj se nalazi lutka ožalošćene žene s kraja 19. stoljeća. "Mi ne plašimo ljude smrću, naš muzej je posvećen životu."

Prva i najveća dvorana posvećena je pogrebnoj kulturi iz doba viktorijanske Engleske, kada se u visokom društvu pojavio protokol koji je regulirao ponašanje nakon sprovoda i tijekom žalovanja. “Tada se sprovod smatrao posljednjom ceremonijom u životu osobe i bogati ljudi nisu štedjeli kada je u pitanju bila organizacija ovog događaja”, kaže ona. Izložene su stare gravure, brojne haljine ožalošćenih žena, ukrasi od pramenova kose i medaljoni s pramenovima kose pokojnika, kao i različite vrste pogrebnih urni.

Druga dvorana posvećena je temi sprovoda u različitim kulturama i religijama: židovstvu, islamu, budizmu, katolicizmu i pravoslavlju.

I, naravno, sovjetski pogrebi. Replika balzamiranog Lenjina, kakav je u mauzoleju, sovjetske škrinje presvučene plišem, koje simboliziraju “plamen” revolucije, jer sovjetski čovjek treba ne samo živjeti, nego i umrijeti na sovjetski način, objašnjava Ina.

U trećoj dvorani postavljena je izložba na temu desetogodišnjice muzeja, od prvih izložaka do tematskih izložbi o černobilskoj katastrofi.

Kad čovjek sve to prođe, pomalo se navikne na kosture (doduše, ne prave), sarkofage, posmrtnu odjeću, pa čak i jezive fotografije.

Osim Jakušinove zbirke, tu su i izlošci darovani od drugih ljudi (najčešće dokumenti) i drugih muzeja. Na primjer, postoji replika kovčega za višekratnu upotrebu s dnom koje se otvara iz Muzeja pogrebne opreme u Beču [Bestattungsmuseum].

Muzejski vodiči nemaju noćne more 

“Ljudi nas često pitaju bojimo li se. Ne bojimo se", smije se vodič Jevgenij Judin. "Možda je strašno kada negdje u velikom gradu kasno navečer stojiš sam na autobusnoj stanici." A ovo je muzej kulture i znanosti."

Jevgenija je po obrazovanju filolog, prethodno je predavala u školi. "Moja je obitelj bila među prvim Novosibircima koji su se 2003. odlučili na kremiranje", kaže ona. “Događalo se da sam više puta surađivala s ovim krematorijem. Kasnije sam upoznala Tatjanu, sprijateljile smo se i ponudila mi je da radim u muzeju.“ Već drugu godinu vodi ture i vjeruje da je to njezina sudbina.

A Ina je u muzej smrti stigla iz dramskog kazališta. Nikad prije nije bila u muzeju, a osnivača muzeja vidjela je tek na njegovom posljednjem ispraćaju, ali je bila očarana umjetničkim ukusom njegove zbirke.

"Ovoj temi pristupam sa stajališta istraživača", kaže ona. “Nemam noćne more, velika je distanca između ove teme i mog života, iako razumijem da je to nešto što će se svima dogoditi prije ili kasnije.” Iznad svega, ova udaljenost mi pomaže da sačuvam sebe, a da u isto vrijeme vidim puno toga novog."

Kako objašnjavaju suradnici, trebamo znati da je smrt dio našeg života i trebamo je poštovati, a ne igrati se s njom.

Ne kažem da uopće ne razmišljam o smrti, ponekad čovjek pomisli na svašta - kaže Ina. "Ali pokušavam se fokusirati na svoj život, na ono što je u mojoj moći i što mi je suđeno." Kad čovjek radi na ovom mjestu, vidi krhkost života. Svi ćemo otići, samo je pitanje što ćemo ostaviti i po čemu će nas ljudi pamtiti."