Sovjetska opsjednutost tepisima podrazumijevala je brižljivo staranje o njima. Tepisi nisu skupljali prašinu samo na podu, nego i na zidovima pa su se povremeno morali dobro istresti ("izlupati"). U tu svrhu u dvorištima stambenih zgrada postavljale su se naročite konstrukcije na koje su se vješali tepisi (u nekim dvorištima još uvijek stoje). Najbolji rezultat postizao se zimi kada su se tepisi mogli i očistiti snijegom.
Tepisi iz sovjetskih stanova nakon mnogo godina i dalje služe svrsi, a ljudi ih po navici nastavljaju čistiti narodnom metodom, iznositi tepih u dvorište i tamo ga dobro "izudarati".
Taj čudni običaj prvobitno je bio uzrokovan trivijalnim razlogom, štednjom. Zidovi su se bojili do visine čovjeka ili nešto niže, što je bilo dovoljno da se izbjegnu bijeli tragovi na odjeći i da se zidovi zaštite od prljavštine.
Ovo se uglavnom odnosilo na ulaze, bolnice, domove kulture, blagovaonice, toalete... Standardna zelena ili svjetloplava može se objasniti time što je ovih boja uvijek bilo u prodaji, jer su se proizvodile u ogromnim količinama za potrebe autoindustrije, obrambene industrije i bojenje željezničkih vagona. Pored toga, spomenute boje, navodno, najbolje prekrivaju vandalske natpise, oštećenja i druge nedostatke.
Danas više nema nikakvih ograničenja u pogledu boja i materijala, ali ulazi i druga slična mjesta ostala su ista u pogledu boje i tehnike realizacije. Stanari sada sami mogu birati boju i o tome obavijestiti upravitelja, ali ako ne pokažu inicijativu, u devedeset posto slučajeva ulaz će biti u zelenoj ili plavoj boji i obojen samo do polovice zida, prema prešutnoj tradiciji.
Kristalni ili porculanski servis koji je bio pohranjen u kredencu veliki dio godine tipična je priča sovjetskog doma. U SSSR-u je takvo posuđe bilo simbol imućne obitelji i robe koju je bilo teško naći u prodaji, zato se i držalo zaštićeno staklom i iznosilo samo u posebnim prilikama, za goste. U ostalim danima korišteni su obični jeftini tanjuri. Svakodnevni obroci iz onih "ukrašenih" bili su nezamislivi.
Ova navika ostala je i danas, u vrijeme kada nema nikakvih nestašica, a status se ne pokazuje servisima. Posuđe za "praznike" godinama može stajati u kutiji, neraspakirano, i čekati posebnu priliku, a od bakinog kristala mnogima se i danas teško oprostiti.
"Zgrada uzorne kulture življenja" bio je naziv natjecanja u SSSR-u za najuređenije i najčistije dvorište. Pobjednici su nagrađivani plaketama "Zgrada uzornog održavanja". Nije bilo tog mita koji bi pomogao u dobivanju ovog statusa, nego samo uporni rad i kreativnost.
Žitelji zgrada trudili su se, između ostalog, da dvorišta urede onako kako su vjerovali da je nazanimljivije (i od onog što je bilo pri ruci).
U obzir je dolazilo sve, od starih kanti i guma, do improvizacija s daskama. I sve te rode, krokodili i labudovi čini se da su neuništivi. Čak ni uvođenje novčanih kazni za art-objekte od starih automobilskih guma (četvrti nivo opasnosti) u Rusiji nije mnogo pomoglo.
Isto je važilo i za ulaze zgrada koje su stanari tradicionalno nastojali učiniti ugodnijima tako što su ih opremali namještajem, na prozorske daske stavljali cvijeće, a na stubišta fotelje i stolice, a ponekad čak i tepihe. Rusi zaista vole "domaću atmosferu" u javnom prostoru.
Sovjetski tipski stanovi nisu bili veliki, pa se vodila borba za svaki metar slobodnog prostora. Ljudima je bilo potrebno još mjesta da negdje odlože sezonske stvari kao što su skije, dječje sanjke, zimske gume, i sve ono što nije najneophodnije. Na kraju se balkon pretvarao u skladište puno kao šipak. Rečenica "odnesi na balkon" aktualna je i dan-danas u mnogim obiteljima.
Besplatan rad za opće dobro počeo se primjenjivati na počecima sovjetske vlasti kao jedna od karakteristika "prave socijalističke države". Postojao je kako u okviru poduzeća (u travnju, na dan Lenjinovog rođendana, svi su radnici radili besplatno), tako i na nivou pojedinačnih stambenih zgrada. Sudjelovati u subotnjiku i čišćenju terena smatralo se društveno poticajnim ponašanjem. Subotnjici su u početku zaista bili manifestacija revolucionarnog entuzijazma, a kasnije postali obavezni.
SSSR-a više nema, ali se običaj kolektivnog čišćenja terena zadržao. Ipak, odavno nemajući nikakve veze sa socijalističkom ideologijom, uz uvjerenje sve većeg broja ljudi da se time trebaju baviti odgovarajuće kompanije, ili gradske službe, doživljava posljednje dane.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
