Zašto se huligani u Rusiji oduvijek zovu "gopnici"?

Russia Beyond (Foto: Pavel Bardin/Leopolis, 2010.; Javna domena)
Za sve je kriva skraćenica, a pomalo i revolucija 1917. godine.

Tipična grupa gopnika (pripadnika ruske marginalne supkulture uglavnom formirane od siromašnih ljudi iz radničke klase). Okolina Tjumenja, početkom 2000-ih.

"Još prije uvođenja visokih tehnologija ja sam par puta platio svojim mobilnim telefonom", šale se ponekad Rusi na internetu. Tu šalu mogu shvatiti ljudi koji su bili mladi tijekom 1990-ih i 2000-ih. Tada su, naime, "gopnici" utjerivali strah u kosti fino odgojenim građanima tako što su im u mračnim ulazima pod prijetnjom batinama otimali mobilne telefone, a u ono je vrijeme to bila deficitarna roba. Otimali su i druge vrijedne stvari, ili samo gotovinu. Takvi se napadi u uličnom žargonu ruskog jezika zovu "gop-stop".

Odakle potječu riječi "gop" i "gopnik"?

Nezbrinuta djeca, beskućnici.

U Rječniku živog velikoruskog jezika Vladimira Dalja, ruskog leksikografa i skupljača narodnog folklora (prvo je izdanje objavljeno 1863.-1866.) riječ "gop" znači "skok, udarac". S druge strane, Dalj je tijekom 1850-ih sastavio i manji rječnik lopovskog žargona pod nazivom "Uvjetni rječnik peterburških prevaranata poznat kao muzika ili bajkovski jezik". Tamo postoji riječ "gopatʹ" koja znači "noćiti na ulici".

Znamenski trg. Hotel.

Takvo značenje nije u suprotnosti s popularnijom verzijom porijekla riječi "gop" i "gopnik", prema kojoj se radi o skraćenici Državnog društva za zbrinjavanje (Gosudarstvennoe obščestvo prizora, GOP) u Sankt-Peterburgu. To je društvo krajem 19. stoljeća bilo smješteno u jednom zdanju nekada luksuznog Znamenskog hotela (današnji hotel "Oktobarska"), u samom centru grada, preko puta Moskovske željezničke stanice. Bilo je to sirotište gdje su se upućivala siromašna djeca bez roditelja i maloljetni kriminalci.

Lenjingrad. Trg Ustanka. Hotel

Nakon revolucije 1917. godine zdanje je nacionalizirano, ali je sačuvalo staru namjenu i skraćenicu. Promijenjen je samo naziv, i sada je to bio Državni dom proletarijata (Gosudarstvennoe obščežitije proletariata), ali tijekom 1920-ih u njemu nisu živjeli radnici nego djeca bez nadzora. Uslijed građanskog rata u Rusiji, epidemija i višegodišnje nestašice hrane pojavilo se mnogo nezbrinute djece i beskućnika. Dječaci koji su ovdje noćili za sebe su govorili da su "GOPnici". Oni nisu bili angažirani u proizvodnji, pa su se bavili sitnim krađama, huliganskim napadima i pljačkom. Tako su samo doprinijeli tome da naselje Ligovka, gdje se dom nalazio, bude na lošem glasu.

Iz centra na periferiju

Ligovka

Doduše, Ligovka je i bez njih slovila za najopasnije i najzloglasnije mjesto u Lenjingradu. Često je figurirala u kriminalnoj kronici kao mjesto zločina koji su potresli cijelu zemlju, bilo da je u pitanju grupno silovanje ili zvjersko ubojstvo inspektora milicije. Kriminal u Ligovci iskorijenila je Paulina Onušonok, prva žena na funkciji načelnika odjela milicije u SSSR-u. Ona je riješila i problem dječjeg kriminala i djece bez nadzora, u gradu i u cijeloj zemlji. Smatra se da su zahvaljujući njenom angažiranju 1935. godine uvedeni odjeli za maloljetnike u stanicama milicije. Tamo se radilo na preodgoju maloljetnih huligana.

Lenjingrad, 1928.

Tako je Paulina Onušonok uspjela rehabilitirati reputaciju Ligovke, a "gopnici" su se "prebacili" iz centra grada na periferiju, u stambena naselja.

Tijekom devedesetih gopnici su se za vrijeme krize ponovo "namnožili", i mnogi ih i dan-danas pamte po zlu. U današnje je vrijeme, srećom, ta pojava daleko rjeđa, premda nije u potpunosti iskorijenjena. Danas ćete ih češće sresti u vicevima, književnim djelima i filmovima, nego na ulici.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće