Ruska vodenkrtica ne nalikuje niti na jednog sisavca. Ona je slijepa kao i obična krtica, ali živi u vodi i ima plovne kožice na nogama kao kljunaš. Njuška joj je neobična, u obliku surlice, i služi joj umjesto čula vida. Njome vodenkrtica opipava put u jazbinu. Rep joj je kao kod štakora, samo što je deblji u korijenu i specifičan je po tome što luči oštar mošusni miris, toliko jak da uopće nije lako nalaziti se u blizini ove životinje.
Vodenkrtica nije otporna na stres. Može uginuti od straha, od jakog zvuka, od samog nagovještaja borbe protiv druge jedinke ili od mirisa ljepila.
I najzad, to je jedini sisavac uz čiji se naziv slobodno može dodati epitet "ruska". Ova životinjska vrsta pojavila se na Zemlji prije tridesetak milijuna godina. Postojalo je pet podvrsta, od kojih su četiri iščezle prije više od milijun godina, a ruska vodenkrtica opstala je samo na teritoriju Rusije.
Sibirska vodenkrtica na se ruskom zove "vihuhol" ili "hohulja". Vrlo je zahtjevna po pitanju staništa. Može živjeti samo u vodoplavnim vodnim rezervoarima. To su jezera u riječnom koritu koja plave za vrijeme proljetnih kiša i stapaju se s riječnom vodom. Taj period ove životinje koriste za razmnožavanje. Tada se jedinke upoznaju i zasnivaju obitelj, te tako dolazi do njihovog miješanja unutar populacije.
Vrlo je važno da se jezerce ne zamrzava tijekom zime i da ima visoke obale, jer u njima vodenkrtica rije sustav hodnika s izlazom kroz vodu. Dijelovi jazbine koriste se u različite svrhe. U jednim vodenkrtica uzgaja mladunčad, u drugim se odmara od njih, a u trećim izlazi iz vode da uzme zraka, jer ne može ostati pod vodom duže od 5 minuta.
Kretanje po tako kompliciranom podzemnom sustavu hodnika olakšava izdužena njuška s brkovima (dugim čvrstim dlakama), a također specifičan miris koji luči mošusna žlijezda u repu. Njime vodenkrtica "obilježava" put. Njuškicom u obliku surle ona ujedno "usisava" muljevito dno u potrazi za hranom. A hrani se insektima, larvama i mekušcima.
Paleontološki podaci svjedoče da se vodenkrtica nije izmijenila milijunima godina. Zbog toga se za ove životinje kaže da su "živi fosili". Međutim, ostalo ih je krajnje malo. U prirodi je 2020. godine evidentirano svega šest tisuća jedinki, a areal njihovog obitavanja svodi se na riječne bazene centralne Rusije. Ova vrsta unesena je u Crvenu knjigu pod kategorijom 1, "opasnost od izumiranja". Ispod nje je samo kategorija nula, "vjerojatno izumrli".
Uslijed slabog vida i sporosti vodenkrtica je praktički nezaštićena od grabežljivaca, premda je svi radije zaobilaze zbog mošusnog mirisa. S druge strane, upravo je taj miris i uzrok ugroženosti vrste još od srednjeg vijeka. I opet je čovjek za sve kriv. Vodenkrtice su, naime, lovljene zbog mošusne žlijezde, repovi su im odsjecani, sušeni i ostavljani u ormane s odjećom i posteljinom kao sredstvo koje tjera moljce.
Doktor akademije znanosti Ivan Lepjohin u svojim je bilješkama 1768. godine napisao: "Ljepljiva tvar koja se nalazi u mjehurićima repnog kruškolikog zadebljanja, u samoj osnovi repa, ima tako jak miris da ga čovjek može podnositi samo ako se posebno navikao. Meni se čini da je daleko jači od dabrovog mlaza. U svakom slučaju, meni je taj miris bio toliko težak da ni pet minuta nisam mogao držati vodenkrticu u rukama, a da me ne zaboli glava." Takvo sredstvo protiv moljaca imalo je i nedostatak u tom smislu što je odjeća upijala jak miris i, kako je pisao Lepjohin, čovjek je mogao sjediti blizu "vodenkrtičarki" (osoba koje su koristile repove vodenkrtica) samo ako ima začepljen nos.
Doktor spominje i da koža vodenkrtice nikoga ne zanima jer ona također jako miriše. Međutim, sve se to u 19. stoljeću mijenja. Krzno vodenkrtice postaje dragocjeni ukras na odjeći, jer je sjajno, gusto i odbija vodu, s drugačijom strukturom dlaka – one nisu gušće blizu korijena, nego blizu vrha. To omogućava ovoj zvjerčici da izađe iz vode, otrese se i odmah postane suha i pahuljasta, fine mekane dlake. Njezino je krzno cijenjeno više od dabrovog i bilo je skupo. Pored toga, u 19. stoljeću sekret koji luči životinja postao je cijenjen i izvan krugova "vodenkrtičarki". On se počeo izvoziti u Francusku gdje su ga proizvođači parfema koristili kao fiksator mirisa. Zbog krzna i parfema počeo je nekontrolirani lov na vodenkrtice i tako je ona prvi put postala ugrožena vrsta.
Populaciju ovih životinja ugrožavali su i drugi faktori: isušivanje vodoplavnog zemljišta, izgradnja hidroelektrana (potopljena su mjesta gdje su ranije obitavale vodenkrtice), sječa šuma, ispaša stoke, zagađenje voda i promjena klime. Sovjetska je vlast 1920. godine zabranila lov na vodenkrtice da bi se njihov broj obnovio. To je imalo učinka, pa je zabrana ukinuta, ali poslije toga je broj ovih životinja opet počeo opadati, tako da su 1957. ponovo uzete u zaštitu. Tada se, međutim, pojavila druga opasnost.
"Do 1990-ih je populacija vodenkrtice brojala oko 70 000 jedinki i bila je manje-više stabilna", priča Aleksej Zimenko, direktor Centra za zaštitu prirode. A zatim su je desetkovale kineske mreže od struna za udice, koje su lovokradice koristile za ribolov. "Mreže se često bacaju, i voda ih odnese kada nadođe u vrijeme pljuskova. <...> Zbog njih je početkom 2000-ih broj vodenkrtica pao na 25 000 jedinki."
Opadanje njihovog broja usporeno je poslije zabrane uvoza gotovih mreža i električnih udica, ali se nije zaustavilo. I dalje je dozvoljen uvoz materijala od niti za udice.
Jedan od načina povećanja broja vodenkrtica je da se njihova staništa proglase zonama pod posebnom zaštitom države u rezervatima ili da se uzgajaju u uzgajivačnicama. Ova druga varijanta nije lako ostvariva, jer vodenkrticu u zatočeništvu može ubiti gotovo sve što se događa.
"Vodenkrtice su vrlo osjetljive. Jedna je uginula samo zato što sam je uzela u ruke. Jednom sam nešto bušila u podrumu i dvije su se vodenkrtice razboljele i uginule, vjerojatno ih je uplašila buka. Bio je slučaj kad sam nešto zalijepila i vodenkrtica je uginula od mirisa ljepila", priča Marija Onufrenja, koja od 1975. godine zajedno s mužem proučava ovu životinjsku vrstu i pokušava razmnožavati vodenkrtice u uzgajivačnici.
Vodenkrtica se ne smije hvatati za tijelo, samo za rep. Treba je hraniti na jednom istom mjestu i na jedan te isti način, jer se u slučaju bilo kakve promjene ona unervozi, počinje se tuči sa susedima ili bolovati. Ona se može razboliti samo zato što joj ne odgovara hrana, i onda izgubi na težini i ugine. "Kada boluje, vlaži joj krzno, ona vene i gubi na težini. Vidi se da joj je loše. I svaki se put mora ispitati što je u pitanju. Ako je došlo do poremećaja u metabolizmu, mogu joj se davati odgovarajući vitamini i minerali. Ali događa se da uzrok uopće nije jasan", priča Marina Rutovska, doktorica bioloških znanosti.
Prije nego što se dvije vodenkrtice potuku, one se podignu na zadnje šape i "ukoče se". Sukob može biti smrtonosan čak i prije nego što počne. "Jednom su dva mužjaka upala u zamku. Počeli smo uklanjati kavez, kad se jedan od njih uspravio na zadnje šape s namjerom da napadne drugoga. Ali nije ga uspio ni dodirnuti, ovaj je pao mrtav", priča Onufrenja.
Glavna poteškoća je u tome što se vodenkrtica ne želi razmnožavati u zatočeništvu. Ako se to ipak dogodi, onda je za znanstvenike veliki izazov sačuvati leglo. Vodenkrtica od stresa može i pojesti svoju mladunčad. Pored toga, ove životinje su monogamne i biraju partnera za čitav život. Ako jedan ugine, drugi će tugovati i na kraju će i sam najvjerojatnije uginuti.
Znanstvenici se od 2010. godine trude samo pratiti populaciju (brojati jedinke i osiguravati im povoljne uvjete u rezervatima), a ne loviti ih i preseljavati u druga staništa. Tako je 2020. godine na 120 jezera evidentirano svega 190 jedinki, što je krajnje malo. Nirko ne želi dovoditi u opasnost nijednu jedinku. A događa se da znanstvenici i volonteri u ekspedicijama tragaju za vodenkrticom i tijekom sezone čak i ne sretnu nijednu jedinku. U takvim okolnostima u znanstvenim krugovima kruži mračna šala u vidu pitanja: "A postoji li uopće ruska vodenkrtica?"
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
