MIŠLJENJE: Je li Rusija doista europska civilizacija?

Može li se Rusija smatrati dijelom Europe s obzirom na njezino prihvaćanje zapadnih vrijednosti? Ovo pitanje stvara pomutnju u našem društvu još od vremena Petra Velikog (1672.-1725.) - prije njegove dramatične odluke da od patrijarhalne Rusije napravi europsko carstvo, naši su preci bili zaokupljeni uglavnom svojim poslovima, poput borbe protiv Poljaka i Tatara, istraživanja Sibir ili kukanja nad reformom Pravoslavne crkve. Kakva divna vremena!

No, čim je Rusija okrenula svoje lice prema Zapadu, uslijedila je beskrajna rasprava - je li našoj zemlji mjesto u Europi, je li ona europska? Ili bismo se trebali smatrati nekom vrstom zasebne civilizacije, s vlastitim putem, koja je prevelika da bi bila dio Zapada? (I nije da Europljani nisu oklijevali prihvatiti Rusiju kulturno i politički - rasprava o tome traje do danas).

Da ne duljimo

Fjodor Dostojevski

Sputnik

Ta rasprava traje već neko vrijeme i ne pokazuje znakove da će uskoro biti završena (barem za one od nas koji imaju dovoljno vremena i energije). U 19. stoljeću su među ruskom inteligencijom postojale dvije struje misli - zapadnjaci i slavenofili, koji su ili obožavali ideju Rusije kao europske zemlje ili su je prezirali.

Ukratko o te dvije struje:

Zapadnjaci: Europska civilizacija je pokretač globalnog razvoja i uspjeha, i tehnički i intelektualno, tako da bi preferirani pravac Rusije trebao biti slijeđenje europskog modela, ekonomski razvitak i davanje prava građanima. "Europske nacije imaju nešto zajedničko... Razmišljanja o dužnosti, pravdi, pravima i redu... To je atmosfera Zapada, to je nešto više od povijesti ili psihologije, to je u prirodi Europljana", napisao je zapadnjački filozof Petar Čaadajev.

Slavenofili: Rusija ima svoj vlastiti put u svjetskoj povijesti, nije potrebno da slijepo slijedi Europu i Zapad općenito. Nije Rusija ta koja treba učiti od Europe, nego obrnuto. Zapadna civilizacija, koja je napustila Boga i moral, trebala bi učiti od kršćanskog duha Rusije. "Mi smo zasebna nacija, u velikoj mjeri originalna, i naša je misija stvoriti nešto novo, nešto naše, uzeto s našeg tla i iz našeg nacionalnog duha", tvrdio je Fjodor Dostojevski, predani slavenofil.

Ta se rasprava vodila u 19. stoljeću, no argumenti se, začudo, od tada nisu mnogo promijenili (sa 70-godišnjom stankom u sovjetskom razdoblju, kada su i zapadnjaci i slavenofili morali zašutjeti i slušati Komunističku partiju). Danas jedan dio ruskog društva i dalje vjeruje da smo Europljani i da bismo trebali slijediti europsko vodstvo, dok drugi dio i dalje prezire i osuđuje Europu zbog njezinog licemjerja.

Raspravu na stranu, koncept Europe je sam po sebi prilično neodređen. Što je, na kraju krajeva, ta Europa?

Europa kao koncept

Zgrada Europa u Bruxellesu je sjedište Europskog vijeća i Vijeća Europske unije.

Reuters

Ovo je pitanje složenije nego što se čini. Čak je i geografski teško definirati Europu: tehnički gledano, kontinent se zove Euroazija, a zapadna Europa nije ništa drugo nego divovski poluotok neobičnog izgleda u njezinom zapadnom dijelu, dok granice između Europe i Azije ostaju sporna tema. A nemojte da krenem o kulturološkim razlikama unutar Europe: čak i s globalizacijom na vrhuncu, Norveška, Estonija i Portugal ostaju različite kulture, Velšani imaju drugačije probleme i težnje od Slovenaca i tako dalje. Što im je svima zajedničko?

Po mom mišljenju, tri su aspekta za koja se može reći da pripadaju određenoj europskoj kulturnoj jezgri:

1) Geografija. Ovo je najlakši aspekt. Nijanse na stranu, većina znanstvenika se slaže: gotovo sve što se nalazi zapadno od Urala je Europa, pa nemojmo raspravljati barem oko toga;

2) Povijest i kultura. Europu su u velikoj mjeri oblikovala dva fenomena. Prvi je Rimsko Carstvo, jer je latinska kultura koju su Rimljani nametnuli osvojenim narodima zahvatila cijelu Europu. Drugi fenomen je kršćanstvo - iako rođeno na Bliskom istoku, ono je procvjetalo i u Europi postalo religija koja je oblikovala civilizaciju. Naravno, nije svaka zemlja u Europi kršćanska niti su sve bile pod kontrolom Rimljana. No kombinacija antike (rimske baštine) i kršćanstva napravila je od europske kulture ono što ona danas jest;

3) Politika. Nakon dva svjetska rata koja su započela u Europi, Europljani su shvatili da imaju dosta unutarnjih sukoba te su počeli stvarati univerzalnu krovnu organizaciju bez granica koja bi, potencijalno, mogla objediniti sve europske države. Do danas se ta organizacija razvila u Europsku uniju koja ostaje manje-više funkcionalna (iako nije u najboljoj formi - gledam u vas, Britanci) i služi kao žarište zajedničkih vrijednosti koje dijeli većina europskih zemalja.

Službeno su to: "Poštovanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, slobode, demokracije, jednakosti i vladavine zakona". To ne znači, naravno, da sve ove stvari zaista postoje - no one su barem smjernice. Također, države članice Europske unije pokušavaju naći više ili manje zajedničke pozicije u vanjskoj politici.

Što je s Rusijom?  

Sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina s Jean-Claudeom Junckerom, predsjednikom Europske komisije, 2016. godine.

Sergej Gunejev/Sputnik

U redu, uzmimo one tri komponente koje sam se nešto više usudio istaknuti (slobodno predložite svoje u komentarima) i provjerimo kako se primjenjuju na Rusiju.

Geografski - veliko da. 77 posto ruskog stanovništva živi u svom europskom dijelu zemlje, zapadno od Urala, pa je Moskva, sviđalo vam se to ili ne, europska prijestolnica (usput i najveća).

Povijesno i kulturno - više da nego ne. Rusija je naslijedila kršćanstvo, pravoslavnu verziju, od Bizanta, koji je, pak, bio dio Rimskog Carstva. Naravno, neobrazovani Europljani su neko vrijeme Ruse smatrali nekom vrstom egzotičnih polumitoloških bića, sličnih kentaurima, no od 18. stoljeća smo postali ponosni dio Europe, s povlasticama poput sudjelovanja u beskrajnim ratovima i prihvaćanja radikalnih novih ideologija (hvala, Karl Marx!)

"I Istok i Zapad nas vide kao dio zapadne kulture. Naše razlike od bilo koje zapadne kulture, baš kao i fluktuacije iz konsolidirane ideje Zapada, ozbiljne su, ali nisu veće od razlika između Finske i Portugala, Mađarske i Irske, Cipra i Poljske", napisao je novinar Aleksandar Baunov 2014. godine. Slažem se - s obzirom na islamsku, kinesku, indijsku civilizaciju itd., Rusija se u njih ne bi uklopila niti upola dobro kao što je to slučaj s Europom.

Politički - u redu, ovdje definitivno moram reći "ne". Iako nijedan ruski političar ne bi rekao da je protiv "ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, slobode, demokracije, jednakosti i vladavine zakona" (to je loš publicitet), Moskva i Bruxelles imaju drugačiji pristup tim lijepim riječima, i danas ideja ulaska Rusije u EU može biti dočekana samo uz histeričnan smijeh - iako se Vladimiru Putinu definitivno sviđa koncept "ujedinjene Europe od Lisabona do Vladivostoka", iz moje pozicije stvaranje takve Europe izgleda kao jedan iznimno dugoročni cilj. Cilj za koji nitko od nas ne očekuje da će biti postignut za našega života.

Sve u svemu

Meni se čini da Rusija jest dio europske civilizacije, ali vrlo specifičan dio. Zamislite sebe kao dio velike obitelji s roditeljima, braćom i sestrama, i da svi živite u vrlo velikom stanu. A imate i ujaka kojeg ne poznajete baš dobro, koji živi u stanu do. On definitivno jest dio obitelji, ali niste baš tako bliski, on je prilično nepredvidljiv i vaši roditelji stalno govore se ne biste trebali previše družiti s njim kako ne bi imao loš utjecaj na vas. Vi ste u ovom scenariju europska zemlja, vaši roditelji su Europska unija, a ujak, za kojeg se priča da malo previše pije... da. Shvatili ste. To smo mi.