Snimke "fejlova" - ne možete biti stalni rezident društvenih medija (posebice YouTubea) bez da ste barem jednom naletjeli na njih. Za neke su one znak svega onoga što ne valja s ljudskim rodom (zajedno s reality programima i Darwinovim nagradama). Za druge je to parada smijeha i nevjerice koja se neprestano obnavlja.
No, obratite pažnju i primijetit ćete podžanr koji se pokazao posebno izdržljivim - to su kolekcije ruskih "fejlova", duge obično između osam i dvanaest minuta, često pod oznakama "We Love Russia" ("Volimo Rusiju") ili "Meanwhile in Rusia..." ("U međuvremenu u Rusiji...").
Tehnički gledano, meme "U međuvremenu u Rusiji..." je prethodio YouTubeu (život je započeo pod imenom "U međuvremenu u sovjetskoj Rusiji"), no upravo se "Volimo Rusiju" zacementirao u panteonu interneta. Originalna se objava koju je 2012. objavio korisnik TwisterNederland otvara s nizom slika koje su postale arhetipovi žanra: zaostale sanitarije, pretrpani kamioni na tri kotača, pijanci koji bauljaju autocestama, mladež (obično mladići) koji skaču sa zgrada, životinje zavezane na krovovima automobila.
Nije slučajno da su mnoge snimke snimljene iz vozila u pokretu. Propisi koje je 2009. godine donijelo Ministarstvo unutrašnjih poslova Rusije uklonili su brojne prepreke za postavljanje kamera u vozila i osigurali da one postanu gotovo obavezni inventar diljem zemlje. Iako su navodno tu da bi osigurale pouzadne dokaze u slučaju prometnih nezgoda ili sporova (dvije je godine prije donošenja propisa Svjetska zdravstvena organizacija objavila statistiku u kojoj se tvrdi da je u Rusiji 2007. bilo 35 972 smrtnih slučajeva na cestama, odnosno 25,2 smrti na 100 000 ljudi), kamere su na kraju postale beskrajan izvor materijala za promućurne YouTubere.
Stvar je postala pravi hit - drugi su YouTuberi prisvojili brend i svake godine objavljivali nekoliko "We Love Russia" kompilacija, povrativši život širem memu "U međuvremenu u Rusiji..."
2013. je bila godina u kojoj su velike medijske kuće počele unovčavati taj trend. Buzzfeed (u suradnji sa CNN-om, ni manje ni više) je objavljivao "clickbait" unose poput "Ovaj je video siguran dokaz da u Rusiji nikad nije dosadno", tvrdeći da se "u Rusiji u svakom trenutku događa nešto stvarno neobično". The Calvert Journal, poznata publikacija koju vode milenijalci, usredotočena na "Novi Istok", na ovu je temu napisala nekoliko tekstova. The Washington Post je započinjao ozbiljne vijesti s "U međuvremenu u Rusiji..." kako bi prikupio što više klikova (a 2019. je lansirao podcastove pod nazivom "U međuvremenu u Muellerovom izvještaju").
Rusija je, po svoj prilici, uživala u trenutku takve fetišizacije. Posljednih se godina, prije nego što je ukrajinska kriza redefinirala odnose sa Zapadom, Rusija doživljavala kao neka vrsta pomalo rastrojenog, ali uglavnom svima dragog ujaka. Ujaka koji bi svoje nećake i nećakinje uveo u svijet žestokih pića i vodio u pustolovine. Bio je sušta suprotnost bogatim i ukočenim roditeljima.
Ove su kompilacije i članci obećavali sljedeće - ludi "Divlji Istok" koji je nudio uzbuđenja i slobode kojih se Zapad davno odrekao na putu prema stabilnosti i prosperitetu. I, što je najbolje, to je moglo prijeći na vas - uzmite, primjerice, poznate stand-up komedije kao što su "The Machine" Berta Kreischera (iz 2011., iako je popularna postala 2016.) i "Russians Are The Scariest White People" ("Rusi su najstrašniji bijelci") Dana Sodera iz 2013. Obojica su se zahvaljujući kontaktu s "ludim Rusima" percipirala kao hrabrija, smjelija i "opakija".
I ovdje je brend zaista bio (i jest) "opak". Bilo je to odbacivanje hiperčiste kozmopolitske vizije, kako monokulturne, tako i odlučno liberalne. Bilo je to nimalo hipsterski i bez ironije koju su na prijelazu desetljeća gurali "kultiviraniji" humoristični prostori. Bila je to epitoma onoga što je Virginia Woolf mislila da vidi u Dostojevskom:
"Doista, duša je glavni lik ruske fikcije... Ona je bez oblika. Ima neznatnu povezanost s intelektom. Zbunjena je, difuzna, burna... Uvučeni smo protiv naše volje, uskovitlani, zaslijepljeni, ugušeni i istovremeno ispunjeni vrtoglavim ushitom."
Kompilacije videa iz vozila su takoreći evoluirale u za Zapad najnoviju priliku da fetišizira čuvenu rusku dušu. A to je bilo moguće samo zbog onoga što YouTube nije mogao prikazati.
"Fejlovi" koje su europski i sjevernoamerički tinejdžeri veličali kao pravu stvar bili su, ironično, pročišćene verzije onoga kako stvarni susreti na ruskim cestama izgledaju. Za to biste morali istražiti neregulirane videokanale RuNeta. Dok su se na YouTubeu sudari, pijanstva i zamalo-tučnjave puštali da bi se publika nasmijala, necenzurirane ruske verzije nisu kraćene. Muškarci koji se mlate metalnim šipkama. Gotovo neprepoznatljivi automobili zabijeni u kamione. Ljudi koji gore.
"Volimo Rusiju" je kao koncept bio moguć samo zato što je održavao iluziju da je Rusija zemlja u kojoj je opasnost uvijek moguća, no nikada ne ostavlja ožiljke. Poput videoigre, Narnije ili epizode Ratova zvijezda.
Ali to nije cijela priča. Čak i uz komodifikaciju prometnih nesreća, infrastrukturnih propusta i trenutaka uživanja, često je bilo i potresnih, pa čak i dirljivih trenutaka. Iako je većina kompilacija sastavljena za mladu mušku publiku, pojedini se klipovi nisu nužno uklapali u te parametre. Privrženost između lokalnih vratolomaca ponekad je bila i neugodna. Mlade su žene, umjesto da se odmaknu i navijaju za svoje muškarce, pronalazile načine kako da upadnu u nevjerojatne nevolje. Babuške su pokazivale zube.
A da ne spominjemo dan kada su kamere iz vozila pokorile svijet - petak, 15. veljače 2013., kada su deseci kamera iz svih zamislivih kutova snimile meteor iznad Čeljabinske oblasti. Bila je to blagodat kako za zapadne rusofile, tako i za rusofetišiste, jer što bi moglo biti indikativnije za rusku dušu od skupa nevažnih provincijalaca koji gledaju u nebo u strahu i čuđenju zbog nečega što u tom trenutku ne mogu razumjeti ili kontrolirati?
Postoji još jedna stvar koju je pokazao incident u Čeljabinsku - da te snimke nisu šala. To su dijelovi svakodnevnog života ljudi, snimljeni u izvanrednim trenucima. Tog je dana kamera iz vozila ujedinila ljude, na mreži i analogno, i proizvela neslužbeno (i možda jedino) žanrovsko remek-djelo.
Trendovi se, naravno, mijenjaju s vremenom. Snimke "fejlova" su izgubile na sjaju nakon krize u Ukrajini i američkih izbora 2016., koji su doveli do toga da je Rusija ponovno postala državni neprijatelj broj jedan. Najnovije viralne snimke, poput prošlogodišnjeg Satisfactiona i njegovih mnogih parodija, mnogo su bliže stilu kozmopolitskih hitova kao što su Ice Bucket Challenge ili Harlem Shake.
No, iako možda nemaju isti kulturni pečat kao 2012.-2014., snimke s ruskih kamera u vozilima i dalje nastaju. Ljudi i dalje upadaju u prometne gužve i tuče, kamere ih i dalje snimaju, a neimenovani montažeri ih i dalje uređuju u 10-minutna videa. Hoćete li ih promatrati kao izraz ruske duše ili snimke iz udaljenog i složenog života, poput vašeg vlastitog - odluka je prepuštena onome tko ih i dalje gleda.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
