"Zovem se Alisa, sa 7 godina sam izgubila kosu, a s 28 godina sam prestala to skrivati"

Alisa

Privatna arhiva
Neki ljude pomisle da je to neka vaša pobuna protiv društva. Drugi vas pitaju zašto su vas roditelji tako kaznili. Saznajte kako izgleda život s alopecijom u Rusiji.

15-godišnja djevojka duge smeđe kose ulazi u toplu vodu Crnog mora. Odjednom sunce nestaje iza teških oblaka i vrijeme se mijenja. Čim je otplivala od obale, djevojka je shvatila da je pogriješila što se toliko udaljila. Valovi ju počinju zapljuskivati i slana voda joj ulazi u usta i oči.

Mogla bi se brzo vratiti do obale, kada bi plivala s obje ruke, ali u jednoj drži najvrijedniju stvar koju posjeduje.

"Valovi su me mogli nanijeti na lukobran, ali nisam razmišljala o opasnosti. I tako sam plivala nazad samo pomoću jedne ruke, dok sam u drugoj držala svoju periku. Prijatelji mojih roditelja s kojima sam bila na odmoru strahovali su za moj život", kaže Alisa.

Alisa

To se dogodilo 2006. godine. Danas Alisa ima 28 godina, radi kao asistent menadžera za prodaju i ne može shvatiti kako je mogla ugroztii svoj život zbog jedne obične perike.

Alisa ima alopeciju, patološki gubitak kose ili dlaka na tijelu, uključujući trepavice i obrve. Za ovu bolest ne postoji provjeren lijek.

Alisa

Alisa je danas po prvi put izašla u šetnju po centru Moskve bez svoje perike. Ona i još nekoliko žena s alopecijom sjede na terasi kafića. Prolaznici se okreću, konobar se ne može sjetiti tko je što naručio i sve vrijeme miješa narudžbe. Alisa izgleda nervozno, ali sretno. Ipak, više nervozno, nego sretno.
"Što si tako teško zgriješila?"

Alisa je prvo ćelavo mjesto na glavi otkrila 1. rujna, kad joj je bilo sedam godina. Majka joj je plela pletenice za polazak u školu. Tada je sa roditeljima živela u malom gradu u Volgogradskoj oblasti (1000 kilometara od Moskve).

"Svakog dana ćelavo mjesto se širilo i pojavljivala su se nova mjesta bez kose. Moja majka ih je pokušala sakriti različitim pletenicama, ali do ljeta sam izgubila gotovo svu kosu", prisjeća se Alisa.

Ona je ljetnje praznike provodila na selu. Njen djed je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i odveo je Alisu zajedno s njenim bratom kod lokalnog brijača.

"Imala sam osam godina. Sjedela sam pred ogledalom, shvaćajući da starac kojeg nisam poznavala brije svu kosu koja mi je preostala. To je bilo nešto najgore za mene", priča Alisa.

Majka joj je kupila periku koju djevojka opisuje kao "bapski paž", ali u to vrijeme teško je bilo naći nešto bolje. U školi su svi, uključujući i nastavnike, bili vrlo zainteresirani za njenu novu frizuru. Prema njenim riječima, ponekad nije mogla mirno proći hodnikom, a da neko ne dobaci: "Evo ide djevojčica s perikom!"

Ubrzo je periku zamijenila običnom maramom, ali situacija se nije popravila.

"Jednom me je stariji čovjek video na ulici, prišao mi i pitao me čime sam zaslužila da me roditelji obriju do glave. Što sam mu mogla odgovoriti?" – kaže Alisa.

Alisa

Djevojčica je zbog stresa dobila manji hormonski poremećaj, zbog čega je počela dobijati na kilaži, a glas joj je postao dublji. S 11 godina su je poslali u kamp. Neka djeca su prijetila da će je istući. Na jednom događaju jedan dječak je stao na panj i izgubivši ravnotežu, uhvatio se za njenu glavu i slučajno joj svukao maramu.

"Tada sam otrčala što dalje, ne znajući kud idem. Sjećam se da sam se od osjećaja nemoći i uvrijeđenosti jednostavno srušila na zemlju." Dva dana poslije ovog događaja Alisa je napustila kamp. Tek kasnije je od kolegica iz kampa saznala da su dječaci stalno pitali kada će se vratiti, a jedan je čak bio zaljubljen u nju.

Snaga nije u kosi

Usprkos svom problemu, s 15 godina Alisa je već imala dečka kojem je rekla za alopeciju. Tek dvije godine kasnije dozvolila mu je da je vidi bez marame i perike.

"Tek sada sam voljna da izlazim među ljude bez perike. Kada ju nosim, u meni funkcionira program zaštite, odmah se pojavljuje želja da se svima svidim i strah od toga da me neće prihvatiti. Umorna sam od toga", kaže djevojka.

Ne sjeća se kako je njen dečko reagirao prvi put kada ju je vidio bez perike. Kaže da joj se on tada iskreno osmijehivao, ali mu je na kraju bilo potrebno puno vremena da je prihvati takvu kakva je. Bili su u vezi 12 godina, sve dok Alisa nije otišla u Moskvu zbog karijere. Ali se i dalje čuju telefonom i održavaju kontakt.

"Shvatila sam da mi upravo muškarac može pomoći da prihvatim sebe. A u prijestolnici mnogi govore da ih je baš briga je li netko ima ili nema kosu."

U Moskvi je već stekla najboljeg prijatelja. Prema njenim riječima, ranije se stalno živcirala zbog zajedljivih komentara ili zbog toga što ljudi pričaju o njoj, ali zahvaljujući svom novom prijatelju počela je situaciju drugačije doživljavati.

"Nekada je za mene i sama riječ 'ćelava' bila uvrijedljiva, a on me je vidio i rekao 'Ti si moj Fantom'. I udarili smo u smijeh, to mi je uljepšalo dan", kaže Alisa o čovjeku koji je konačno promijenio njen odnos prema izgledu.

A ja se sjećam da mi je bilo 15 godina kad mi je majka rekla da je 80% ljepote žene u njenoj kosi. Postavlja se glupo pitanje: ako ljepota nije u kosi, u čemu je?

"U tome kako se nosiš, kada ti je stalo do onoga što radiš. Najvažnije je da budeš motiviran i da imaš žeđ za životom", objašnjava Alisa.

Ženska pomoć

Perika ti može ti spasti kada si u krevetu sa muškarcem. 29-godišnja Olga je naučila spavati i buditi se u istom položaju, kako joj se nijedna vlas na perici ne bi pomjerila.

Svjetlana Konončenko

Ako odjednom odlučiš izaći na ulicu bez perike, budi spremna da će ti prolaznici viknuti direktno u lice: "Kakva moda!", "Što si obrijala glavu, snaga je u kosi!", "O, vidi, lutke iz izloga su izašle na ručak!" Također mogu pomisliti da imaš rak ili da si odlučila biti neki čudak. 46-godišnja Svjetlana dugo se borila za to da njenu fotografiju bez kose objave na stranici kompanije u kojoj kao računovođa radi već 15 godina. Odbijali su to učiniti zbog navodno "frivolnog" izgleda.

Olga Zabenina

54-godišnja Marina imala je veliki kompleks pred muškarcima s kojima se viđala. Kako bi spriječila neprijatne situacije nosila je periku i zabranjivala im da joj dodiruju kosu, objašnjavajući to "neprijatnim uspomenama".

U konačnici, perika može spasti kada izlaziš iz auta ili putuješ vlakom spavaćim kolima. 43-godišnja Marina Zolotova je naučila u letu hvatati periku, a za vrijeme dugih službenih putovanja navikla je staviti glavu pod hladan tuš, jer poslije dugog nošenja perike koža na glavi počinje boliti i svrbiti.

Marina Noskova

Kako bi Ruskinje s alopecijom naučila ne gubiti vrijeme na trikove i izgovore, Zolotova je 2014. godine pokrenula udruženje "Alopetjanka". Ono ima stranicu sa životnim pričama žena koje pate od alopecije, ženske grupe za razgovor i organizira susrete sa šminkerima, foto-sesije i pruža podršku. Također članice udruženja povremeno dobijaju pozive da drže predavanja u velikim kompanijama kako u kolektivu ne bi odbacivali žene koje imaju ovaj poremećaj.

"Nama je najvažnije da svi saznaju za ovo stanje. Svoju posljednju periku kupila sam 2014. godine za 100 000 rubalja (1500 dolara) i zaklela sam se da u mom životu više neće biti perika. Osim toga, čak i najjlepše žene kod sebe pronalaze mane", tvrdi Zolotova.

Marina Zolotova, osnivač udruženja

Dok konobar donosi račun, shvatam da se uopće ne radi o samo o ćelavosti. Jedna moja kolegica ima kompleks zbog nosa, druga zbog težine, trećoj se ne sviđa njen oblik koljena i usana. I tu postoje dvije mogućnosti: čekati dok se u životu ne pojavi muškarac koji će nas uvjeriti da smo lijepe ili da same sebe u to uvjerimo.

Članice udruženja

"Svi ti strahovi, mučenja, ostali su iza mene i više nemaju nikakav značaj", zaključuje Alisa. "Ali to je moj temelj, zahvaljujući kojem sam zavoljela sebe i shvatila da nema razloga da sebe smatram gorom od drugih."

Izgleda da je Alisa izabrala drugu mogućnost. Kada se oprostila sa mnom, zajedno s drugim alopetjankama prvi put u životu ulazi u metro bez perike. Izgleda nervozno, ali sretno. Više sretno.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće