Četverogodišnja djevojčica nestala 1999. u Bjelorusiji, pronađena 20 godina kasnije u Rusiji

Ministarstvo unutarnjih poslova Bjelorusije
U listopadu 1999. četverogodišnja Julija Mojisejenko i njen otac putovali su vlakom iz jednog bjeloruskog sela u drugo. Roditelj je popio nešto više alkohola i zaspao. Probudio se u krvavoj odjeći, a od kćerke ni traga. Bjeloruska policija je dugo tražila dijete po celoj zemlji, ali ova misterija je dobila sretan kraj tek 20 godina kasnije.

Nestanak

Policija je prvo posumnjala na oca, međutim analiza mrlja na njegovoj odjeći je pokazala da to nije Julijina krv. Otac se nije mogao sjetiti je li se s nekim potukao, pa nije bilo drugih detalja.

Dijete su dugo tražili po čitavoj zemlji, majka je nastavljala lijepiti Julijine slike na svim željezničkim postajama, ali od nje nije bilo ni traga ni glasa.

Dvije godine kasnije obitelj Mojisejenko je napustila kuću pokraj železničke postaje. "Nisam više mogla gledati vlakove. Preselili smo se u kuću daleko od pruge", govorila je 2017. majka Ljudmila.

Žig knjižnice

Iste te godine na železničkoj stanici u Rjazanju, skoro 1000 km od Minska, nađena je četverogodišnja djevojčica. Dijete je bilo u stanju reći kako se zove, da joj je majka Ljuda (Ljudmila), a otac Viktor, ali ne i odakle je.

"Nisam znala da sam iz Bjelorusije. U ruci sam držala žig za knjige iz knjižnice jednog manjeg naselja pored Rjazanja. Zbog tog žiga nitko nije ni pomislio da mogu biti iz Bjelorusije. Mislili su da sam iz Rjazanja ili iz obližnjeg grada", kaže Julija.

Nova obitelj

Irina Alpatova je radila u Rjazanju kao farmaceut. Mlađi sin joj se rodio s ozbiljnim zdravstvenim problemima i ona je obećala sebi da će usvojiti dijete ako joj sin preživi. Preživio je, a ona nije prekršila obećanje.

"Otišla sam u sirotište i rekla, 'dajte mi bilo koje dijete, ja ću ga podići'. Pokazali su mi Juliju. Nisam morala birati. Otad Julja živi s nama", kaže Irina.

Julija je bila u stanju se sjetiti da je putovala vlakom s nekim muškarcem i ženom, da su spavali u napuštenim zgradama, prosili i krili se od policije. Suputnici su je ostavili na željezničkoj postaji u Rjazanju i bila je sigurna da su to bili upravo njeni roditelji.

Ali realnost je bila drukčija. "Nisam je prestala tražiti. Mislila sam, sada ima 22 godine", govorila je Julijina biološka majka.

Ključne riječi

Julija je odrasla u Rusiji, nosi prezime obitelji koja ju je usvojila, studira na farmaceutskom fakultetu u Rjazanju i rodila je dijete.

Jednom je u razgovoru sa svojim dečkom Iljom Krjukovom rekla: "'Zašto me nitko ne traži? Ne mogu vjerovati da me ne žele.' A on je ustao, sjeo ispred kompjutera i ukucao na Googleu: 'djevojčica, 4 godine, nestala'."

Istog su trenutka dobili bezbroj rezultata. "Počela sam čitati i shvatila koliko sličnih slučajeva ima i rasplakala sam se", kaže Julija.

Ali čitala je samo o djeci izgubljenoj u Rusiji i vjerojatno koristila pogrešne ključne riječi. Iljina potraga je, srećom, bila učinkovitija.

Susret poslije 20 godina

Julija i Ilja su stupili u kontakt s bjeloruskom policijom i dobili telefonski broj i neke fotografije njenih bioloških roditelja.

"Znala sam da ih je policija upozorila da ih tražim, ali bila sam neodlučna javiti se ili ne", priznaje Julija.

Uskoro je zazvonio njen telefon. Bio je to poziv iz Bjelorusije.

"Javila mi se neka žena i rekla da je sretna što su me pronašli", sjeća se Julija svog prvog razgovora sa starijom sestrom. "A zatim je predala slušalicu majci. Ona je plakala i zamolila me da se zahvalim roditeljima koji su me usvojili."

Ubrzo zatim je Julija s dečkom otputovala u Bjelorusiju. DNK test je potvrdio rodbinsku vezu. Julija i dalje živi u Rjazanju i ne planira se seliti, ali njen život je dobio novi zaokret. Svakog jutra joj stigne poruka iz Bjelorusije: "Dobro jutro našoj kćerci i unuci!"

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće