Kako su časnik iz Etiopije i filolog s MGU-a postali strojovođe Moskovskog metroa

Mihail Počujev
Upoznajmo najneobičnije strojovođe Moskovskog metroa i njihov "podzemni" život.

Worku Bedasso: "Ne želim se rastati od metroa. Gore na zemlji sam već sve vidio"

Visoki nasmijani Worku je živa legenda Moskovskog metroa. Na pitanje kako se našao u "podzemlju" odgovara skromno: "Slučajno je tako ispalo".

Još kao mladi poručnik ratne mornarice Etiopije u sovjetsko doba je došao u okviru studentske razmjene, najprije 1985. u Gruziju, a nakon par godina u Azerbajdžan. Dok je Worku ovdje učio kako se gradi socijalizam, kod kuće u Etiopiji je izbio građanski rat, poslije čega novoj državi nisu više bili potrebni časnici "starog kova".

Žena i djeca su mu ostali u Etiopiji, nisu se htjeli preseliti u SSSR. Nekoliko tjedana kasnije se raspao i Sovjetski Savez, pa su strani studenti iz Bakua poslani u Moskvu.

Worku je u glavnom gradu Rusije dobio status izbjeglice s dozvolom za rad, ali u kriznim godinama nije bilo lako naći posao. Tada mu je prijateljica Olga posavjetovala da potraži posao u metrou jer je vičan tehnici. Za pola godine, koliko je trajala obuka, bivši časnik je savladao teoriju i postao pomoćnik strojovođe.

"Prvi put je sve bilo neobično, čak sam se malo i uplašio", sjeća se Worku. "Ali nekadašnja vojna obuka mi je pomogla u poslu strojovođe. Ovdje se traže otpornost na stres, vojnička disciplina i želja za radom."

Usporedo s poslom Worku je upisao Prometni fakultet, ali nije bilo lako raditi i studirati pa je 1999. godine morao napustiti posao.

Zatim se 2010. godine poželio vratiti u metro, a u međuvremenu je radio u jednoj logističkoj kompaniji u Moskvi i Sočiju, oženio se Olgom i dobio rusko državljanstvo. Ponovno je morao proći put od pomoćnika do strojovođe prve klase, a danas je sasvim zadovoljan svojim životom: "Zanimljivo je upravljati vlakom i lijepo zarađivati". Dosad nije imao nijednu izvanrednu situaciju na poslu. Kaže da je imao sreće.

Doduše, Worku  sada ima 62 godine i već razmišlja o završetku karijere strojovođe. "Kad si mlad ne osjećaš opterećenje, a u mojim godinama je već pomalo teško", kaže on. Želio bi prijeći na radno mjesto u depou moskovskog "podzemlja". "Svakako se ne želim rastati od metroa! Gore na zemlji sam već sve vidio".

Anton Hlinjin: "O Dostojevskom sam sve rekao, a vlakove volim od djetinjstva"

Hlinjin je na Moskovskom državnom sveučilištu (MGU) studirao jezik i književnost. Zatim je godinu i pol dana bio na postdiplomskom studiju, ali je u određenom trenutku shvatio da na sve to treba staviti točku. Anton je ozbiljan čovjek, no to mu ne smeta da nosi "rokerski pramen".

"Na fakultetu sam imao temu koja mi se činila zanimljivom: 'Percepcija stvaralaštva Dostojevskog u skandinavskim zemljama'", priča Hlinjin. "Tamo je on najvažniji pisac. Počeo sam se baviti tom temom s velikim žarom, ali sam tijekom pisanja diplomskog shvatio da je drugi autor to već detaljno opisao i u potpunosti sam se razočarao."

Anton se više ne želi baviti znanošću, ali još uvijek voli književnost. Piše čak i članke, doduše, na temu željeznice. A 2007. godine je odlučio ispuniti svoj dječački san i postati strojovođa.

"Još sam se kao petogodišnji dječak zaljubio u željeznicu. Najranija sjećanja iz djetinjstva vezana su za dizel lokomotivu na kružnoj pruzi."

Hlinjin sada ima 40 godina. Nedavno je prije roka dobio zvanje strojovođe druge klase kada je osvojio nagradu na profesionalnom natjecanju. On je u svojoj karijeri, za razliku od kolege Workua, imao dosta ekstremnih situacija.

"Jednom je putnik pao na prugu u Parku Pobjede, ali sam uspio stati na vrijeme. Još uvijek ima 'diggera' [ljubitelja podzemnih hodnika i tunela] koji traže nevolje u metrou", priča Anton. "Ja sam kao dječak išao na modelarsku, a zatim i na literarnu sekciju. Imao sam što raditi, a oni, izgleda, nemaju pametnijeg posla."

I pored svega, Anton tvrdi da nimalo ne žali što je naglo promijenio profesiju, premda često sanja vlakove. "Događalo se da sanjam kako prolazim na crveno i kako mi vlak slijeće s tračnica. Sad je već sve u redu, mirno spavam."

Na pitanje pomaže li mu poznavanje književnosti u novom poslu, Anton odgovara filozofski: "Opće obrazovanje mi pomaže u životu, a posao je dio života."

Vadim Kalugin: "U špici vozim 2000 ljudi"

Nije lako povjerovati da je ovaj visoki mladoliki muškarac jedan od najstarijih strojovođa Moskovskog metroa i veteran rada. Vadim, doduše, ima samo 55 godina, ali je većinu života proveo "pod zemljom". Sada je strojovođa prve klase. U metro ga je dovela buduća punica čim se vratio iz vojske.

"Ona je radila na aerodromu i znala je kako izgleda odgovoran posao. A sviđala joj se i uniforma strojovođe", sjeća se Vadim. "Usput, nas ponekad zovu 'podzemnim pilotima'. Ali pilot u avionu vozi 300 ljudi, a ja u špici vozim preko 2000 putnika. Naša je odgovornost veća."

Po Vadimovom mišljenju, Moskovski metro je i najljepši, a posao u njemu je najpouzdaniji. "Čak i tijekom 1990-ih, za vrijeme krize, mnogi nisu primali plaće, a strojovođama u metrou je plaća uvijek bila redovita, a vlakovi su prometovali po redu vožnje. Jer ako metro stane, cijela Moskva će stati."

Vadim kaže da je u njegovom poslu najvažnije strogo se pridržavati instrukcija. "U metrou se sve događa munjevito! Strojovođa nema pravo pogriješiti. Meni u 34 godine rada nijednom nije upućena nijedna primjedba", kaže on i dodaje da će dogodine ipak otići u mirovinu.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće