Brazilac u Rusiji: Kako je putovanje Transsibirskom željeznicom iz korijena izmijenilo moj život

Osobna arhiva
Zizo Asnis je Brazilac čijim venama teče i ruska krv. Živi u gradu Porto Alegre (južni Brazil) i bavi se pisanjem - sastavlja turističke vodiče za gradove i zemlje diljem svijeta. Prije nekoliko je godina Rusija postala vrlo značajna destinacija u njegovom životu. Zizo je za portal Russia Beyond ispričao zašto turisti žele posjetiti bivši gulag Perm-36, zašto su Rusi toliko tvrdi (u pozitivnom smislu) i zašto je pravljenje peljmena nevjerojatno iskustvo.

Prije prvog putovanja u Rusiju shvatio sam da su moja očekivanja previsoka. Baka i djed su mi bili Rusi i zato sam oduvijek želio posjetiti njihovu domovinu. Znao sam mnogo o ruskoj kulturi, čak sam probao i neka ruska jela koja je baka pravila. Bavim se sastavljanjem turističkih vodiča i zato često iščitavam takvu vrstu literature. Bolji vodiči sadrže mnogo povijesnih podataka o Rusiji. Zbog toga sam mislio da sam spreman i dobro pripremljen za put. Konačno sam 2004. došao u Rusiju, no to moje putovanje se pretvorilo u pravu avanturu. To je u neku ruku bio i kratak tečaj preživljavanja.

Razgovor se ne vodi samo riječima

Kao i svaki običan turist, odlučio sam najprije posjetiti Moskvu i Sankt-Peterburg. U velikim ruskim gradovima se bolje savladava jezična barijera, jer nije teško pronaći nekoga tko govori engleski (premda je to na prvom putovanju bilo mnogo teže nego sada!). Na primjer, ljudi koji rade na željezničkim postajama, na šalterima za prodaju karata, ne razumiju strance, ali uvijek postoji način na koji se s njima može komunicirati. Primjerice, dovoljno je samo napisati odredišta - Rusi većinom znaju čitati latinicu.

No izvan urbane sredine je sve drugačije, i to je također svojevrstan izazov. Dok sam putovao kroz Sibir naučio sam koristiti geste u komunikaciji. Pojedini putnici u vlaku nisu znali engleski, no u Rusiji čovjek shvati da se konverzacija ne odvija samo pomoću riječi i jezika.

Mislim da je za preživljavanje u Rusiji potrebno odbaciti stidljivost. Treba razgovarati s ljudima i postavljati im glupa pitanja (i ona će vam svakako biti od koristi). Samo priđite i upustite se u razgovor! To je korisno iskustvo. A Rusija se doživljava prije svega iskustveno. Ja ne vjerujem da netko može shvatiti Rusiju ili steći predodžbu o njoj samo kroz čitanje knjiga i proučavanje njezine povijesti (premda je to također veoma važno). Nemoguće je shvatiti ruski mentalitet izdaleka, iz druge zemlje.

Tvrdi u pozitivnom smislu

Rusi su jedinstven narod. Razlikuju se od ostalih i po svojoj povijesti, i po geografiji. Mislim da je predodžba o Rusima kao "teškim" i "tvrdim" ljudima vezana za povijesne okolnosti u kojima je ovaj narod živio. Zamislite samo careve, komuniste, staljinizam, željeznu zavjesu i izolaciju, i sve to u proteklih 100 godina! A tu su još i zemljopisne osobitosti i klimatski uvjeti. Da bi ljudi preživjeli u ovakvoj klimi, oni moraju biti tvrdi, ali tvrdi u pozitivnom smislu - uvijek spremni pomoći.

U Rusiji sam sreo mnogo dobrih ljudi. Zapravo, većinom su ljudi koje sam susretao bili vrlo fini. Poslije prvog putovanja u Moskvu i Sankt-Peterburg shvatio sam da trebam više putovati ovom zemljom, zaći dublje u njezin ogroman teritorij. Za mene je bilo potpuno prirodno da se i drugi put otisnem na putovanje Transsibirskom željeznicom (moja knjiga o tom putovanju sada je izdana na portugalskom jeziku, nadam se da će jednoga dana biti prevedena na ruski).

Tako sam ponovo sjeo na ovaj legendarni vlak u listopadu 2015. godine. Već na prvoj stanici, u gradu Permu, upoznao sam se s Aleksandrom, vlasnikom male turističke agencije u ovom gradu. Zajedno smo posjetili Muzej političkih represija Perm-36 (muzej Gulaga). Mislim da ovo mjesto treba posjetiti svaki turist koji putuje kroz Rusiju (ili bar kroz Sibir). Bio sam iznenađen kada sam čuo da mnogi Rusi ne znaju za ovu sovjetsku kazneno-popravnu ustanovu iz Staljinovog perioda. Zahvaljujući ruskom kustosu i Aleksandrovom prijevodu razumio sam sve i sada sigurno mogu reći jedno: samo ako poznajemo mračne stranice povijesti, samo ako znamo kako izgleda "povijesno zlo", nećemo dozvoliti da se ono ponovi (kao što je, primjerice, slučaj s nacističkim koncentracijskim logorima poput Auschwitza).

Tog dana, 25. listopada, bio mi je rođendan, pa sam to spomenuo Aleksandru. Kakvo je bilo moje iznenađenje kada me pozvao da dođem kod njega u goste, gdje su njegova zaručnica i buduća svekrva za mene pripremile pravu gozbu s tortom i veselim rođendanskim pjesmama! Tog momka sam poznavao samo nekoliko sati, no oni su me prisilili da se osjećam kod njih kao da slavim rođendan sa svojom ruskom obitelji! Tog dana me je moja "ruska mama" učila kako praviti peljmene. To je proces koji ujedinjuje ljude. Svi zajedno u kuhinji pripremaju meso i tijesto. I ranije sam probao mnoga ruska jela zahvaljujući baki, tako da dobro znam što su to piroške, palačinke i boršč. Ali pravljenje peljmena je izuzetno iskustvo!

Pripremila Darja Aminova

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće