U ruskim je šumama krajem 2017. godine već živjelo dvaput više vukova nego što ih šuma može prehraniti, što je stvarna prijetnja za cijeli ekosustav. Broj vukova također utječe na poljoprivredu, kojoj svake godine manjka stoke i na život običnih ljudi. To nije problem samo u selima i malim naseljima - vukovi sve češće dolaze čak i u velike i dobro osvijetljene gradove. Anja Bernalj je posjetila malo selo u središtu Arhangelske oblasti, gdje na ulicama uopće nema rasvjete, a vukovi slobodno šeću ulicama.
Lipakovo se nalazi u središtu Arhangelske oblasti. Da biste došli do Lipakova, morate vlakom doputovati do stanice Pleseckaja, vrlo blizu kozmodroma Pleseck, s kojeg rakete u orbitu lansiraju nove satelite. Lipakovo je od kozmodroma udaljeno samo pedesetak kilometara, no svemirska tehnologija uopće nije utjecala na život stanovnika sela.
Dovde nema izravnog prijevoza, postoji samo maršrutka koja prolazi u blizini sela - morate zamoliti da vam stane na željenom izlazu, a zatim sjesti na trajekt preko jezera Onege, koji se nalazi oko jednog kilometra od ceste. Trajekt radi na jezersku struju; ovdje nema električne energije. Nema je niti na ulici - nakon pet sati uvečer ovdje možete vidjeti samo ono što vam osvijetli baterijska lampa.
"Šarik laje u mraku prije nego što ga preko noći zatvore u pseću kućicu. Psa koji je ovdje živio prije Šarika pojeli su usred bijela dana za vrijeme lova."
"Jeste li vidjeli ulice Lipakova u pet sati uvečer?"
"Uvijek si mislim: iskočit će vuk, vidjeti me i reći: 'Koliko mesa! Zašto da lovim mrtvog psa - bolje da zgrabim ovu ovdje!'"
U sovjetskim vremenima je ovdje postojalo postrojenje za drvnu industriju, oko kojeg su izrasla tri sela s nekoliko tisuća stanovnika i radnika, poduzećem za obradu drveta, mnogo buke i svjetla. Danas su ovdje uglavnom ostali samo stariji ljudi koji nemaju kamo otići u potrazi za poslom, pa oni vode svoje farme ili rade nešto sa strane - netko u lokalnom klubu, netko kao vatrogasac - na mjestima gdje je prošla njihova mladost.
Proizvodnja se od devedesetih godina postupno smanjivala, da bi se postrojenje za drvnu industriju do 2000. godine potpuno zatvorilo, a ljudi se razbježali. Otišli su u potrazi za poslom, gotovi svi mladi su se preselili u gradove, dobili posao ili se upisali na fakultete, a ovdje su ostali uglavnom umirovljenici koji teško da bi mogli započeti novi život na novom mjestu. Ovdje danas živi oko tristo stalnih stanovnika, a u selu je postalo vrlo tiho, s ulica je nestalo svjetla, a vukovi se više ne boje prići kućama. Domaće životinje se noću zaključavaju, a navečer svi nastoje ne izlaziti iz kuća. Šetnja od kuće do kuće u Lipakovu noću se svodi na mali trag baterijske svjetiljke i misao na vuka koji bi se mogao nalaziti izvan tog traga.
Ženja i njegova obitelj žive na rubu sela, u posljednjoj kući, odnosno u blizini šume.
“Valja zove: 'Ma idemo ti kupiti signalni pištolj!' A ja kažem: 'A zašto? Kome ću ja nešto signalizirati? Galini Ivanovnoj?'"
"Vuk psa može zgrabiti i pod svjetlom fenjera. No s fenjerima je bilo lakše; barem ste vidjeli kamo ciljati! A kad noću istrčite s pištoljem i baterijskom svjetiljkom, nije jasno u što pucati."
Kako bi spasila svog čuvara Akbaja, Tatjana je u spavaćici jurila za vukom kroz polje u šumu.
Prošli se tjedan vuk približio kući Svetlane i Aleksandra i napao susjedovog psa. Oni svoje pse čuvaju u željeznom kavezu.
"Vuk obično nema nikakvog straha. Sjedi na raskršću poput psa i gleda tko će proći. Bez svjetla ne možete vidjeti sjedi li on odmah pored vas!"
"Ljeti mladunčad ide za vučicom, a ona ih u listopadu uči loviti. Na psima, naravno."
Aleksejevog psa su zadavili ovdje na trijemu, nije ga stigao upucati. Sljedećeg jutra je pronašao samo glavu i ogrlicu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
