Ostaviti Rusiju i otići na Bali: Priča Ruskinje Darije

Oduvijek sam maštala o životu uz more i bavljenju kreativnim radom. U početku sam htjela otići u Maroko i tamo otvoriti pansion za surfere, no ispostavilo se da su u toj zemlji muslimanska pravila i običaji vrlo strogi. Tada mi je netko od prijatelja savjetovao da porazmislim o Baliju.

Privatna arhiva

Bali nije raj kao što se čini, ovdje treba znati preživjeti. Za bijelce ovdje nema puno posla, i on se vrlo slabo plaća. Otvaranje vlastitog biznisa ovdje je veliki rizik, gotovo kao što je to bio u teškim devedesetim godinama prošlog stoljeća u Rusiji. Ovdje postoje dva mafijaška klana koja cijeli otok drže u strahu. Moji prijatelji i ja smo ovdje otvorili mali kafić, no morali smo odustati od njega, jer nam je mafija nametnula nepodnošljive uvjete - podigla je rentu za tri puta i optužila nas da navodno ne plaćamo račune za struju  - ništa se nije moglo dokazati. A ovo je bio mali biznis; u slučaju krupnog biznisa znalo je doći i do oružanih sukoba.

I ipak sam ovdje uspjela ostvariti sve svoje kreativne planove. U sedam godina života na Baliju uspjela sam biti DJ, raditi u surf kampu, otvoriti biznis s nargilama i biti umjetnička voditeljica.

Privatna arhiva

Najveći problem je jezik. Dugo sam živjela u ne osobito turističkom mjestu i razgovarala samo s mještanima. Starija generacija, a posebno ljudi iz zabačenih sela, ne zna engleski jezik. Stoga sam imala snažnu motivaciju za učenje jezika.

Dvije godine kasnije sam počela Rusima predavati indonezijski. Imala sam početničku grupu. Usput, posljednjih godina na Baliju ima jako puno Rusa. Kada sam se ja ovdje preselila 2012., bilo ih je puno manje.

Privatna arhiva

Dugo se nisam mogla naviknuti na lokalnu hranu. Jako su mi nedostajali ruski proizvodi - slatkiši, jogurt, pravi svježi sir tvorog. Čak sam dobila posao u tvornici za proizvodnju mliječnih proizvoda, gdje mi je sve to bilo dostupno u jednom ili drugom obliku. Danas su stvari drugačije - na Baliju postoji veliki izbor ruskih proizvoda.

Religija je u Indoneziji posvuda. Velika većina ispovijeda neku vjeru - uglavnom islam i katolicizam. Na Baliju na čudesan način zajedno koegzistiraju brojne konfesije.

Prije šest sam se godina udala za Indonežanina. Ispostavilo se da su vjenčanja ovdje isključivo religiozna. Problem je bio u tome što sam ja pravoslavka, a moj muž katolik - i zato nas nisu htjeli vjenčati! Morala sam polulegalno postići dogovor s protestantskim svećenikom, koji nas je vjenčao na plaži. No tu je i drugi problem - već se tri godine ne možemo razvesti!

Privatna arhiva

Morala sam naučiti voziti moped. Promet je ovdje lud, a ceste uske, pa je moped najprikladniji oblik prijevoza. I na porod sam išla na mopedu - tako je bilo brže!

Stanovnici Balija znaju uživati u najjednostavnijim stvarima. Oni će čak i u običnom danu naći neki pozitivan detalj. Jako mi se sviđa taj budistički pristup životu.

Rusi nisu toliko otvoreni kao stanovnici Balija, ne vjeruju toliko svijetu - mi imamo posve drugačiju religiju, povijest i pozadinu. Vjerojatno se tek nova postsovjetska generacija trudi u sebi kultivirati ovaj slobodniji način života.

Privatna arhiva

Roditelji ne razumiju moj način života. Smatraju da u svemu mora postojati stabilnost. U Rusiji je pristup podizanju djece potpuno drugačiji. Mnogi ne razumiju kako ja putujem s djetetom, smatraju da bi morao imati jedan dom i jednu školu. No moj sin sada ima šest godina, govori tri jezika, uči kineski i zanima ga sve što mu je novo. Meni je takav pristup bliži!