Rođen sam u Vinkovcima, malenom gradu na istoku Hrvatske, dok je Hrvatska bila još dio Jugoslavije. Premda je Jugoslavija bila socijalistička odnosno komunistička zemlja, na nju su značajan utjecaj imali pop kultura, glazba i filmovi iz Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Europe.
S druge strane, Rusiju se percipiralo kao veliku i misterioznu zemlju, koja je također imala komunističku vlast. U 90-tima vijesti iz Rusije su dolazile vrlo rijetko (bile rijetke), a Hrvatska je bila u ratu što je značilo da je Rusija imala gotovo nikakav utjecaj na moj život i život mojih kolega. Ruska pop kultura, filmovi i glazba nisu bili dio naših svakodnevnih života.
Književnost je bila iznimka. Ruska književnost je bila uvelike prisutna tokom našeg školovanja, a i dan danas je.
Pa, što se promijenilo? Što me je približilo Rusiji i kada se to dogodilo? To je vjerojatno glavno pitanje koje se krije iza ovog članka. U retrospektivi, zbilja ne mogu reći što je točno bila prekretnica, u kojem se trenutku dogodio "klik".
Brojni ljudi će reći kako su Dostojevski, Tolstoj, Jesenjin, Tarkovski ili neka druga poznata ličnost iz bogatog ruskog kulturnog nasljeđa, bili ono što ih je privuklo Rusiji ili ruskom jeziku. Nažalost (ili začudo), ja nisam jedan od tih ljudi. Ne pokušavam biti drukčiji, samo nastojim objasniti sebi i čitateljima kako se sve dogodilo.
Došlo mi je poput otkrivenja; volim Rusiju, njezinu kulturu, povijest, ljude, jezik - sve vezano uz Rusiju. Ili, da stvarima pristupim na šaljiv način, pošto se zovem Anton, a stara latinska izreka kaže "nomen est omen"... Moram li reći išta više?
Počeo sam "čitati" ruske novine, registrirao sam se na Vkontakte i započeo potragu za Rusima koji bi mi mogli pomoći na mojem ne prelaganom putu samostalnog učenja ruskog jezika (uz pomoć mojih prijatelja koji govore ruski, naravno). Kako je vrijeme prolazilo, iz dana u dan sam učio sve više i više. Počeo sam dublje uranjati u različite aspekte ruskog mentaliteta, te sam malo po malo nastojao što više razumjeti sve vezano uz Rusiju. Moglo bi se reći da sam počeo razotkrivati djeliće tajanstvene ruske duše.
Prvi put sam posjetio Rusiju, preciznije Moskvu, 2015. godine. Bio je to najveći grad koji sam ikad posjetio, grad koji me se duboko dojmio. Drugi grad koji sam posjetio na mom ruskom putovanju, kao što možda i pogađate, bio je Sankt-Peterburg. Po pitanju načina života i prirode ljudi, Rusija i Hrvatska dijele isti duh, ali unatoč tome Rusija je bila nešto sasvim drugačije. To je vrlo teško za opisati, ako niste posjetili ovu veliku zemlju. Bio sam ondje samo deset dana - deset zaista pamtljivih dana.
Jedna od prvih stvari koje se daju uočiti je bonton. Rusi su iznimno pristojni prema starijim ljudima, trudnicama i ženama s malom djecom. Svi im pomažu. Nešto u potpunosti suprotno ideji "o ljudima koji se nikome ne osmjehuju", kakvu imaju stranci. Također, Rusi rado čitaju. U stvari, Rusi jako vole čitati. Sasvim je uobičajeno u gradskom prometu vidjeti ljude kako čitaju knjige, nešto što se baš i ne može vidjeti u drugim zemljama.
Početkom 2016. godine naletio sam na oglas za posao u Russia Beyond. Ne isuviše optimističan poslao sam CV i u potpunosti zaboravio na to. Mjesec dana kasnije, poprilično sam se iznenadio kada sam dobio odgovor, i to ne bilo kakav, odgovor je bio pozitivan! Nisam mogao vjerovati. Do današnjeg dana još uvijek ne mogu vjerovati. Napokon sam dobio priliku svakodnevno poslovno surađivati s Rusima.
Malen (blago rečeno) korak za čovječanstvo, ogroman za mene.
Kada ljudima spomenete Rusiju, prva misao budu zima i hladnoća. Slika koju ja imam u glavi je u potpunosti drugačija - vruća i sunčana. Smiješno, zar ne? Baš i ne, pošto nikad nisam bio u Rusiji tokom zime. Ako ste ikada posjetili južnu Rusiju tokom ljeta, znati ćete o čemu pričam (posjetite Astrakan, na primjer).
No naslov ovog članka glasi bi trebao reći nešto više o tome na koji način su Rusi utjecali na neke moje stavove u životu, a ja se toga nisam previše dotakao.
Zahvaljujući Rusima, naučio sam cijeniti hrvatski mentalitet. Kako i zašto? Zbog naših sličnosti, te susreta s mnogim strancima koji su mi pokušavali objasniti koliko su ugodno iznenađeni ruskom iskrenošću i otvorenošću.
Rusi su razlog zbog kojeg drugačije gledam na rad. Ako radni dan u Hrvatskoj uglavnom traje od 7 sati ujutro do 15 sati popodne, u Rusiji on traje 24 sata.
Rusi su mi otvorili u potpunosti novi svijet, svijet za koji nisam znao do tog ranije spomenutog "klika". Sve to nije jednostavno za opisati riječima. Zasigurno ima neke veze s čarobnom ruskom dušom koju nije lako razumjeti, ali u koju se toliko jednostavno zaljubiti u tren oka. Baš kao što sam se ja zaljubio.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
