Osetinske pite okruglog ili trokutastog oblika promjera 30-40 centimetara s raznim nadjevima pripremaju se u Sjevernoj Osetiji za vjerske i državne praznike. Domaćice u svečanim prilikama iznose na trpezu tri pite koje simboliziraju Boga, Sunce i zemlju. Za parastos se pripremaju samo dvije pite, jer pokojnik više neće vidjeti sunce.
Najpoznatije osetinske pite su: fidžin (sa sjeckanim mesom), caharadžin (s mladim lišćem cikle), ualibah (sa sirom) i kartofdžin (s krumpirom).
Ove tanke lepinje s nadjevom, zapečene na suhoj tavi, uobičajene su u Dagestanu, Ingušetiji, Čečeniji i Kabardino-Balkariji. Čudu je okruglog ili polukružnog oblika. Priprema se i od beskvasnog i od kiselog tijesta. Ponekad se mijesi s ajranom (fermentiranim mliječnim napitkom).
Čudu se pravi s mesom, najčešće s janjetinom ili govedinom ("et čudu"), s tvorogom ("bišlak čudu"), dulekom ("kabak čudu"), kiselim mlijekom ("čij čudu"), a također sa zelenim lisnatim povrćem: mladim lukom, koprivom, lobodom ili kiselicom (štaveljem).
Sočne lepinje u obliku sunca obavezno su jelo na stolu u Karačajevo-Čerkesiji i Kabardino-Balkariji. Hičini su kod Balkaraca tanki i ravni, a kod Karačajevaca vrlo mekani i s puno nadjeva. Nekada su se pekli o vjerskim praznicima, a sada ih prave za obiteljske gozbe.
Klasični hičini sa sirom nazivaju se "humužu hičini", ali su podjednako ukusni i s mesom, kupusom ili krumpirom.
Nacionalno jelo u Čečeniji i Ingušetiji tanke su lepinje od kukuruznog ili pšeničnog brašna zamiješene s kefirom ili ajranom. Nekada je bio običaj da se peče hingalš velik kao ruka do lakta jednogodišnjeg djeteta i da se takvim lepinjicama časte rođaci i susjedi kada mališan prohoda.
Hingalš se priprema s nadjevom od bundeve i luka. Unatoč gorkastom ukusu luka, nadjev je dovoljno sladak i aromatičan jer mu se dodaje timijan.
Čebureci su danas u Rusiji vrlo popularna ulična brza hrana koja se može kupiti na željezničkoj stanici, u blizini metroa ili u čeburegdžinicama.
U mnogim kavkaskim regijama, međutim, ovo se pecivo priprema od davnina.
U Ingušetiji se za punjenje čebureka bira svježa janjetina, dodaje se puno zelenog lišća (peršina ili celera) i kuhana riža. Također je uobičajen recept čebureka s nadjevom u koji se ne dodaje riža, nego zrela rajčica.
Pravi kavkaski čebureci prže se u kotlu na otopljenom ovčjem loju. Ovaj specijalitet odličan je u kombinaciji s hladnim mliječnim proizvodima poput kefira, ajrana ili običnog mlijeka.
Kumici, najveći turanski narod Sjevernog Kavkaza, pripremaju mičari, tradicionalno jelo od kukuruznog brašna i prženog luka koje nalikuje na našu proju. Obično je okrugao, promjera 25 cm. Pravi se tako što se u kukuruzno brašno dodaju soda i prženi crveni luk, i sve se to zamijesi s dosta kefira. Dobije se visoka, prozračna i hranjiva pita.
Kumici imaju izreku posvećenu velikoj količini luka u piti: "Muškarcu treba pola mičarija i cijela glavica luka."
Ovu svečanu pitu s mesom pripremaju Lezgini koji žive na jugu Dagestana. Nadjev se sastoji od janjetine, krumpira, luka, oraha i začina. Tanki slojevi tijesta premazuju se nadjevom i stavljaju jedan preko drugog. Posljednji je sloj tijesto. Pita je vrlo hranjiva i najčešće se priprema u peći tijekom hladnih mjeseci.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
