Votka ne gubi na popularnosti i zahvaljujući svojoj univerzalnosti već se duže vrijeme ubraja među najpoznatija alkoholna pića na svijetu. Zato je posebno iznenađujuće kako malo su o njoj uspjeli saznati povjesničari.
"Ljubitelji pjesme slavuja", Vladimir Makovski, 1872.-73.
Tretjakovska galerijaSpecifičan prototip votke nastao je u Starom Egiptu, ali dobivena tekućina koristila se samo u medicinske svrhe. Prema različitim podacima, ponovo se pojavila na Bliskom istoku u 10. stoljeću, ali ni tu nije bila rasprostranjeno piće, budući da muslimani ne konzumiraju alkohol.
U Rusiji se žestoko alkoholno piće – kakva je votka - prvi put pojavilo tek 1386. godine s dolaskom izaslanstva Republike Genove. Ali carskom se dvoru piće nije vidjelo. U to su vrijeme u Rusiji, naime, bila cijenjena druga pića s manjim udjelom alkohola, kao što su medovina, kvas, vino i pivo, dok se ono što su donijeli Genovljani Rusima učinilo previše jakim. Odlučeno je da se koristi samo kao lijek i to u vrlo razblaženom obliku. Otprilike u isto vrijeme monah Isidor, zatvoren u moskovskom Čudovskom manastiru, izmislio je "samogon". "Samogon" je gotovo isto što i votka, ali dok se votka dobiva miješanjem etilnog alkohola i vode, "samogon" se dobiva u procesu vrenja žitarica – pšenica, ječma, zobi i drugih.
Nitko od povjesničara nije uspio utvrditi godinu, pa ni desetljeće, kada se u Rusiji pojavilo "krušno vino", kako su tada nazivali votku. Postoji legenda o tome da je votku navodno stvorio kemičar Dmitrij Mendeljejev, ali ona nije točna.
D. M. Mendeljejev, 1904.
F. Blumbah/SputnikMendeljejev je istraživao međusobni utjecaj molekula i pokušavao shvatiti zašto se pri miješanju vode i alkohola u jednakom odnosu dobiva manje tekućine nego prije miješanja. Tome je i posvećena njegova disertacija "O miješanju alkohola i vode". U tekstu se ne spominju okus votke ili njen utjecaj na ljudski organizam. Pa ipak, upravo istraživanja Mendeljejeva poslužila su kao osnova za izradu standarda votke 1894. godine. Nakon objavljivanja Mendeljejevljevog znanstvenog rada, vlasti su patentirale njegov sastav votke pod nazivom "Moskovska posebna". Alkohol na bazi žitarica razblaživao se vodom do točno četrdeset težinskih postotaka alkohola.
Unatoč svemu tome, votka je postala prepoznatljiva kao "rusko piće". Međutim, to se dogodilo tek u 20. stoljeću zahvaljujući vještom brendiranju. Smirnov, glavni proizvođač votke u Ruskom Carstvu, kojeg su nazivali "kraljem votke", nakon revolucije 1917. godine emigrirao je, a 1933. prodao prava na proizvodnju votke "Smirnoff" američkom biznismenu, koji ih je 1938. preprodao kompaniji "Hueblein". Rusko porijeklo brenda učinilo je svoje. Tako se votka u masovnoj svijesti počela prepoznavati kao rusko piće. Ovaj brend do danas ostaje u vrhu najprodavanijih votki na svijetu.
Porijeklo riječi "votka" nije ništa manje složeno pitanje od povijesti samog pića. Votka nije ništa drugo nego deminutiv od riječi voda, ali nije poznato kada se ova riječ počela koristiti kao naziv za alkoholno piće.
Votka se u Rusiji nazivala "krušno vino", "polugar", "samogon", "gorelka", "penik". Naziv "votka" se, naravno, koristio, ali samo neslužbeno, u govoru.
Prvi je službeni dokument u kojem je upotrijebljena riječ "votka" ukaz Petra I. iz 1683. godine "O oporezivanju raznih vina i votki koje se uvoze preko mora". Na etiketama se piće tada nazivalo "stolno vino", "očišćeno vino" i navodila se njegova jačina, dok su se prve etikete s riječju "votka" pojavile tek krajem 19. stoljeća.
U ruskoj krčmi, sedamdesetih godina 19. st.
William Carrick/TASSSve do uvođenja monopola na votku 1902. godine postojala su istovremeno dva naziva: votka i vino (stolno, krušno, ojačano i drugo). Ova je praksa okončana uvođenjem standarda 1936. godine, kojim je precizno propisano da je votka "bezbojna i prozirna mješavina rektificiranog etilnog alkohola s vodom". Osim toga, ovim je standardom utvrđena tehnologija proizvodnje.
Neki smatraju da je votka odlično piće za čišćenje receptora okusa koje treba konzumirati prije služenja narednog jela. Takvu funkciju, inače, ima đumbir kod sushija. Ali u ruskoj kulturi votka zauzima posebno mjesto. Povijesno je Rusija posjedovala male resurse za proizvodnju vina, ali obilje žitarica od kojih se votka i proizvodi – zato se i nazivala "krušno vino". Tako je nastala specifična kultura ispijanja i specifični stavovi o tome kako se pravilno konzumira votka.
Ovako o njoj govori glavni somelijer ugostiteljskog holdinga "Maison Dellos" Sergej Aksenovski: "Konzumiranje votke je čitav ritual. Ona se obično pije kao aperitiv ili digestiv, što se u Rusiji kaže 'uoči polaska' ('na posošok'). Ponekad se votka pije tijekom čitavog obroka, ako jelovnik ukazuje na njen izbor kao osnovnog pratećeg napitka. Takav će se jelovnik sastojati prije svega od različitog ukiseljenog povrća – s obzirom na to da se takva zimnica nekada pripremala u svakoj kući, a kiselo-slani okus odlično se slaže s votkom. Votku inače treba piti prohlađenu, gotovo ledenu – tako je najbolje."
Po Sergejevom mišljenju, s votkom se također odlično kombinira usoljena ili dimljena riba: skuša, haringa i losos. Osim ribe, s votkom dobro ide i slanina, kao i različita mesna jela: "buženina" (praznično rusko jelo - pečeni krupni komad govedine ili svinjetine), sušena govedina i dimljena šunka. Još jedna popularna varijanta je "foršmak" – jelo od haringe, crnog luka i kuhanih jaja.
"Najruskije" kombinacije uz votku su, naravno, ruske palačinke, kavijar i boršč. Kavijar je poseban proizvod u kulturi ispijanja votke. Ona dobro ide i uz crni i uz crveni, premda se votka s crnim kavijarom smatra jednom od najboljih gastronomskih kombinacija.
Tako da postoji ogroman izbor namirnica i jela uz koje se votka može konzumirati. Možda samo nikako ne paše uz desert.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
