7 najluđih gljiva koje Rusi vole jesti

Legion Media
Ukoliko spadate u neiskusne gljivare, ali ipak volite "tihi lov", kod kuće biste u košari mogli pronaći čudne gljive nalik na nejestive. Međutim, ne očajavajte odmah, u neprozirnim dubinama ruske kuhinje uvijek će se naći recept po kojem se mogu spremiti čak i naizgled najluđi šumski plodovi.

PAŽNJA! Russia Beyond upozorava: konzumiranje nekih od navedenih vrsta gljiva može naškoditi zdravlju!

Muhara (Amanita muscaria)

Crvena muhara se tradicionalno smatra vrlo opasnom i otrovnom gljivom koju čak i zagriženi gljivari često zaobilaze, ali bez razloga, jer pravilno spremljena ne samo da nije štetna za zdravlje, nego je i vrlo ukusna.

U priči poznatog ruskog pisca Ivana Bunjina "Kosci" spominje se kako su ruski seljaci uživali u jedenju muhara, dok su one među plemstvom bile poznate kao gljive koje pomućuju svijest.

Kako bi se muhare jele bez bojazni od trovanja, treba ih prvo oprati, očistiti i kuhati dvadeset minuta. Prvu vodu intenzivne narančaste boje u kojoj se nalaze najopasnije tvari treba prosuti. Kako bi gljive ispustile sav otrov, ovaj postupak treba ponoviti dva-tri puta. Muhare spremne za daljnju pripremu nemaju više specifičnu crvenkasto-narančastu boju. Treba ih isprati vodom još jednom, posoliti i na tavi ispržiti sa sitno sjeckanim lukom. Najukusnije su kada se posluže s vrhnjem.

Žuta capica (Ramaria flava)

Rusi je zovu "olenji rožki" ili "korallovij grib" (jelenji rogovi ili koraljne gljive). Ove neobične gljive zaista podsjećaju na razgranate jelenje rogove ili koraljni greben. Ima ih na cijelom prostoru Rusije, a najpopularnije su u Primorskom kraju. U Arhangelsku kažu da žute capice treba brati u listopadu, jer su tada najukusnije. U to vrijeme one dobivaju punu narančastu ili crvenu boju, zbog čega neiskusni gljivari misle da su nejestive, dok su to ustvari jedne od najukusnijih jestivih gljiva na svijetu.

Žute capice naročito dobro idu s krumpirom. Gljive treba prvo oprati, pa kuhati pet minuta u posoljenoj vodi, a zatim ih s lukom ispržiti u tavi. U kuhani krumpir dodati punomasno mlijeko i maslac i napraviti pire. Servirati pire na tanjur, u sredini napraviti udubljenje i tu staviti pržene gljive. U Arhangelsku se ovo jelo zove "Košara od gljiva". Žute capice se osim toga često koriste za mariniranje, ali tako pripremljene imaju i jedan nedostatak, jer ukoliko dnevno pojedete više od dvije jušne žlice gljiva, to može izazvati iritaciju želuca koja nije opasna, ali je neugodna.

Smrčak (Morchella)

Smrčak je prva proljetna gljiva. Podsjeća na orah ili veliku sušenu datulju i vrlo je zastupljena u središnjem pojasu Rusije. Na prvi se pogled nikako ne bi reklo da su jestive, međutim, u ruskoj kuhinji postoji jedno jelo jednako neobično kao i ova gljiva.

Salata "Cvijet paprati" zaista se sprema od paprati, a za njezinu su pripremu potrebni marinirani smrčci, kuhani krumpir, spiralno uvijeni mladi izdanci paprati, mladi crni luk i pinjoli. Sve sastojke treba usitniti i dodati omiljene začine i biljno ulje.

Rani hrčak (Gyromitra esculenta)

Rani hrčak je naizgled sličan smrčku. Istina, za razliku od svog rođaka, on je vrlo otrovan. U Europi se rani hrčak smatra nejestivim i opasnim, pa se čak i prodaja zabranjuje, a u Sovjetskom Savezu je slovio za uvjetno jestivu gljivu. Sprema se kao i muhara, kuha u nekoliko voda, a potom prži i jede s krumpirom i vrhnjem.

Tikvasta puhara (Lycoperdon perlatum)

"Doždevik" (kišna kabanica) niče u prvih nekoliko sati poslije kiše. U selu je još zovu "djedov duhan", jer biljka koja nije ubrana u prvih nekoliko dana dobiva smeđu boju, i ako se nagazi, zasipa sve oko sebe tankim slojem tamne sitne prašine. Gljiva se zapravo tako razmnožava.

Jedu se samo mlade bijele gljive, a spremaju se vrlo jednostavno, tako što se operu, oljušti im se kora, narežu se i isprže na maslacu. Pržene gljive se mogu koristiti i za salatu, a po izgledu podsjećaju na pržene češljače.

Velika sunčanica (Macrolepiota procera)

Na ruskom "zontik" (kišobran, suncobran). Bez obzira na to što neodoljivo podsjeća na otrovnu gljivu, apsolutno je jestiva. Ime je dobila po velikom klobuku koji dostiže i do 30 centimetara u promjeru. Zbog loptastog oblika klobuka teška je za pripremu sve dok se on ne otvori i ne postane plosnat, pa je gljivari tada ne gube iz vida.

Najbolji ukus, sličan sočnoj piletini, imaju kada se pripreme tako što se prvo umoče u jaja, pa uvaljaju u brašno, a zatim isprže.

Žuti kruh (Laetiporus sulphureus)

Ako želite pronaći žuti kruh, pogled nikako ne trebate obarati, jer ova rijetka ali vrlo ukusna vrsta gljiva raste na stablima. Smatra se istinskim šumskim blagom s ljekovitim svojstvima, a za jelo je najbolje koristiti izuzetno atraktivne plodove sumporno žute boje s narančastim rubom. Po svojim karakteristima mogu se usporediti s aktivnim ugljenom, jer iz organizma izbacuju toksine.

Žuti kruh se koristi sušen, kratko prokuhan, pržen, mariniran, ali i kao pašteta. Za njezinu pripremu usitnjene gljive treba prokuhati 30 minuta, a potom samljeti, posoliti i začiniti domaćom majonezom. Kuhana jaja punjena ovom paštetom izuzetnog su ukusa.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće