Tko se mogao obogatiti u SSSR-u?

"Za mene se često govori da sam 'prvi milijunaš'", rekao je Vadim Tumanov u intervjuu 2015. godine. "Ja sam, naravno, mnogo zarađivao, jer su čak i obični 'zadrugari', gdje god da su radili, zarađivali više nego sekretari oblasnih komiteta partije! I sekretari su bili krajnje revoltirani zbog toga."

"Zadrugari"

Boris Jeljcin u posjetu zadruzi "Graditelj" ("Stroitelj"). S desne strane Nikolaj Travkin i šef zadruge Vadim Tumanov.

Semjon Majsterman, Dmitrij Sokolov/TASS

Vadim Tumanov bio je poznati rukovoditelj zadruge kopača zlata pod nazivom "Pečora", a takvih je zadruga bilo mnogo. Samo su zadruge koje je osnovao Tumanov iskopale više od 500 tona zlata (tijekom 1960-ih SSSR je vadio oko 150-170 tona zlata godišnje, i značajan su dio tog posla obavljale Tumanovljeve zadruge). Zadruga "Amur" koju je osnovao Tumanov još uvijek postoji i funkcionira na Dalekom istoku Rusije.

Zadruge su bile poluformalne grupe radnika ili kolektivi koji su postojali svuda u ekonomiji SSSR-a. Proizvodile su namještaj i igračke, obavljale su sezonske poslove poput ribolova, žetve, branja jestivih bobičastih plodova, itd. Naravno, zadruge kopača zlata imale su najunosniji posao. One su bile potrebne državi jer su samo iskusni kopači mogli učinkovito vaditi zlato. Zadruge su postojale sve do 1980-ih.

Radnici na ispiranju zlata u zadruzi//Dobiveno zlato.

Vasilij Šumkov/MAMM/MDF/russiainphoto.ru; Anatolij Galuško/TASS

Koliko su zarađivali radnici u Tumanovljevim zadrugama? Radili su po smjenama koje traju 12 sati, najčešće u teškim uvjetima, bez slobodnih dana, i zarađivali su oko 10 000 rubalja u sezoni (3-4 mjeseca). To je bila ogromna zarada, s obzirom na to da su ministri službeno primali 1000 rubalja mjesečno (nakon uplate poreza).

Partijski funkcionari

Predsjednik Izvršnog odbora Moskovskog gradskog vijeća Vladimir Fjodorovič Promislov ispred ulaza u Gradsko vijeće Moskve. 

Valerij Šustov/Sputnik

Obično su bogataši u SSSR-u bili funkcionari Komunističke partije. Svatko je uspoređivao svoju plaću s plaćama partijskih rukovoditelja. Funkcionari partije bili su bogatiji od "običnih" državnih funkcionara. Ministar u vladi SSSR-a primao je oko 1000 rubalja, a isto su toliko zarađivali i sekretari Centralnog komiteta KPSS-a (premda je njihov rang zapravo bio niži od ministarskog). Generalni sekretar Centralnog komiteta KPSS-a primao je 1500 rubalja mjesečno (na toj su funkciji bili, na primjer, Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev i Mihail Gorbačov).

Koliko je zarađivao običan sovjetski radnik?

Prosječna plaća u SSSR-u tijekom 1970-ih i 1980-ih iznosila je oko 150 rubalja mjesečno. Radnici nižeg ranga (radnici na utovaru i istovaru robe, medicinske sestre, prodavači, čistačice, noćni čuvari, domari, itd.) dobivali su oko 70-80 rubalja mjesečno. Učitelji, liječnici, vozači kamiona i strugari primali su 120-150 rubalja, a inženjeri od 130 do 220 rubalja. Plaća uglednog i iskusnog radnika u proizvodnji mogla je iznositi i 300-350 rubalja, dok je direktor tvornice primao 300-450 rubalja mjesečno.

Zabavljači

Ljudmila Zikina, narodna umjetnica SSSR-a.

Viktor Velikžanjin/TASS

Poznatim pjevačima, glazbenicima i izvođačima bila su otvorena sva vrata u SSSR-u. Tada nije bilo mnogo estradnih zvijezda, pa su svi oni živjeli vrlo luksuzno.

Pjevače, glazbenike i druge izvođače službeno je plaćala država, tako da su oni zarađivali u skladu sa svojim statusom. Zaslužni estradni umjetnici sovjetskih republika, i utoliko prije zaslužni estradni umjetnici SSSR-a, mogli su zaraditi i po 40 rubalja za jedan koncert, što je bila trećina inženjerske plaće. Narodni umjetnici zarađivali su još više. Ali službena zarada nije činila sav njihov prihod, jer su oni dobivali i poklone. Na primjer, pjevačica Ljudmila Zikina dobila je od Gejdara Alijeva, potpredsjednika vlade SSSR-a, ogrlicu sa 127 brilijanata.

Aleksandar Mitta/"Mosfiljm", 1976.

Službene plaće pjevača i drugih estradnih umjetnika bile su znatno manje od njihovih stvarnih prihoda. Vladimir Visocki za jedan je koncert službeno primao svega 11,5 rubalja, a svaki ilegalni ili neslužbeni nastup donosio mu je 500 i više rubalja. S druge strane, on je i kao glumac primao prilično veliku plaću. Za ulogu Arapina Petra Velikog u istoimenom filmu Visocki je, navodno, dobio 3450 rubalja.

Pisci/Pjesnici

Pisac Sergej Mihalkov tijekom susreta s djecom u Kijevskoj regionalnoj dječjoj biblioteci.

V. Stepanjenko/TASS

Primanja pisaca i pjesnika u SSSR-u sastojala su se od njihovih honorara i ujedno od autorskog postotka za svaki prodani primjerak knjige, što znači da je bogatiji bio autor koji se tiska u većim tiražama.

Honorari su ovisno o autorovom statusu varirali od 250 do 800 rubalja za 23-25 stranica tiskanog teksta. Međutim, glavni prihod bio je od postotka koji autor dobiva za svaki prodani primjerak knjige. Sergej Mihalkov, dječji pesnik i autor teksta himne SSSR-a, bio je poznat kao možda najbogatiji sovjetski pisac. Ukupna tiraža njegovih knjiga premašila je 300 milijuna primjeraka.

Pisac Aleksej Nikolajevič Tolstoj.

Mihail Ozerski/Sputnik

Dramski pisac Anatolij Barjanov, za kojeg danas nitko nije ni čuo, dobio je 1949. godine 920 700 rubalja na ime honorara za postavljanje na pozornicu svoje drame "Na drugoj strani". Usporedbe radi, "Pobeda" je tijekom 1950-ih bio najluksuzniji sovjetski automobil, a on je koštao oko 15 000 rubalja.

Pa ipak, pisci, pjesnici i dramaturzi samo su uvjetno bili vlasnici te imovine. Kao "službeno priznati" stvaraoci i članovi Udruženja pisaca i drugih udruženja stvaralaca oni su imali pravo koristiti korporativne sanatorije, dobivali su državne vile i prostrane stanove, ali sav im je taj luksuz mogao biti oduzet za tren oka, ako bi pisac pao "u nemilost" rukovodstva Komunističke partije.