Kako je SSSR trgovao sa Zapadom "kroz željeznu zavjesu"

"Toliko dodataka za vaš novac u ’Moskviču’ s četvera vrata i opremom!" – pisalo je u reklami sovjetskog automobila "Moskvič 408" (odnosno Scaldia 408) u britanskom časopisu Autocar iz srpnja 1968. godine.

Arhivska fotografija

Bez obzira na zategnute odnose i hladni rat, SSSR je intenzivno trgovao sa Zapadom. Pored automobila, Sovjeti su uspješno izvozili i fototehniku. Fotoaparat "Zenit" imao je uspjeha u Velikoj Britaniji, SAD-u, Francuskoj i drugim zemljama Europe (pod brendovima Cosmorex, Kalimar, Spiraflex i Phokina).

Istina, potrošačka roba iz Sovjetskog Saveza nije u inozemstvu bila pretjerano tražena. Ipak su glavni proizvodi sovjetskog izvoza bili nafta i plin. Ugovor "plin u zamjenu za cijevi" označio je početak dugogodišnje energetske suradnje s Europom. SSSR je kupovao stranu tehniku radi izgradnje velikih željezničkih pruga i vodnih kanala.

Je li željezna zavjesa uopće postojala?

Winston Churchill u Fultonu. 

AP Photo

Izraz "željezna zavjesa" upotrijebio je premijer Velike Britanije Winston Churchill 1946. godine u svome Fultonskom govoru kojim je Zapad praktički objavio hladni rat SSSR-u. Sovjetski Savez je 1949. godine osnovao Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) radi održavanja tesnih veza s prijateljskim zemljama u poslijeratnom razdoblju, što je bio svojevrsni pandan Velikoj Britaniji, SAD-u i njihovim saveznicima. U taj su Savjet ušle zemlje socijalističkog bloka: Poljska, Bugarska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska i Albanija (do 1962.), a kasnije su se pridružili Istočna Njemačka, Mongolija, Kuba i Vijetnam. SEV je postao glavni trgovinski partner SSSR-a u drugoj polovici 20. stoljeća.

Članice SEV-a kupovale su od SSSR-a gorivo, i to po cijenama koje su bile niže od svjetskih, a u SSSR su izvozile strojeve, opremu, poljoprivrednu, industrijsku i potrošačku robu. Prema podacima iz 1960. godine, 58% uvezene robe stizalo je u Sovjetski Savez iz članica SEV-a, a izvoz u te zemlje pokrivao je 56% ukupnog izvoza iz SSSR-a.

Generalni sekretar SSSR-a Nikita Hruščov pokrenuo je 1956. godine "destaljinizaciju" zemlje i težnju ka "mirnoj koegzistenciji" s kapitalističkim svijetom. On je 1959. zajedno s velikom sovjetskom delegacijom posjetio SAD, gdje se upoznao s najnovijim tehnologijama u različitim sferama privrede. Neke od tih tehnologija kasnije su bile realizirane u Sovjetskom Savezu.

Nikita Hruščov i Roswell Garst s klipovima kukuruza tijekom posjeta Garstovoj tvrtki u Coon Rapidsu, Iowa, 1959.

AP Photo

Na smjenu Hruščovu 1964. godine došao je Leonid Brežnjev. On je u narednih dvadeset godina očuvao čvrste odnose sa zemljama SEV-a i ujedno nastavio politiku popuštanja tenzija s takozvanim industrijski razvijenim kapitalističkim zemljama (SAD, Francuska, Španjolska, Italija, Japan, Zapadna Njemačka i dr.). SSSR je 1975. godine zajedno s rukovoditeljima 33 zemlje, među kojima su bile i SAD i Europa, potpisao Završni akt Savjeta za sigurnost i suradnju u Europi.

Istina, odnosi sa SAD-om ponovno su se usijali nakon ulaska sovjetskih trupa u Afganistan 1979. godine. Pa ipak, 1986. godine su 67% ukupnog obima vanjske trgovine Sovjetskog Saveza pokrivale socijalističke zemlje (od toga 61% SEV), 22% industrijski razvijene kapitalističke zemlje i 11% zemlje u razvoju. Prihodi od izvoza su činili 1/5 budžeta zemlje.

Što je SSSR izvozio na Zapad?

Sovjetski premijer Hruščov drži celofansku vrećicu punu jabuka u supermarketu u San Franciscu 21. rujna 1959.

AP Photo

SSSR je tijekom 1970-ih i 1980-ih izvozio na Zapad gorivo, tj. naftu i prirodni plin. Ekonomija europskih zemalja u to je vrijeme bila u ekspanziji tako da se osjećala potreba za energentima.

Od 1970. do 1986. u ukupnom obimu izvoza plina europski udio je s 1% porastao na 15%. Sovjetski Savez je 1970. potpisao sa Zapadnom Njemačkom ugovor o isporuci SSSR-u njemačkih cijevi velikog promjera i opreme za izgradnju plinovoda do Zapadne Europe u zamjenu za plin iz zapadnog Sibira. I pored nezadovoljstva SAD-a, taj je ugovor bio jedan od ključnih na popisu dugogodišnjih ugovora o isporuci plina iz Sovjetskog Saveza sklopljenih sa zemljama Zapadne Europe (Francuske, Italije i Austrije). Do 1970. godine izvoz prirodnog plina iznosio je 3,3 milijarde kubnih metara, a već 1986. se obim izvoza popeo na 79,2 milijarde kubnih metara. Udio izvoza goriva i električne energije 1986. godine iznosio je 47,3% ukupnog izvoza.

Izvoz iz SSSR-a 1986. godine (u %):

- gorivo i električna energija - 47,3%

- strojevi , oprema i transportna sredstva - 15%

- rude i koncentrati, metali i metalni proizvodi - 8,4%

- kemijski proizvodi, gnojiva i kaučuk - 3,5%

- građevinsko drvo i celulozno-papirnati proizvodi - 3,4%

- industrijska roba široke potrošnje - 2,4%

- tekstilne sirovine i poluproizvodi - 1,4%

– prehrambeni proizvodi i sirovine za njihovu proizvodnju - 1,6%

Druga važna stavka izvoza bili su strojevi, oprema i transportna sredstva. Njihov je udio u ukupnom izvozu 1986. godine dostigao 15%.

Manekenka Julie Desmond i Moskvič-427 na sajmu automobila. Fotografija približno iz 1971.

Evening Standard/Getty Images

Na primjer, putnički automobil "Moskvič" napravljen u tvornici "MZMA" (kasnije "AZLK") postao je poznat u Europi nakon uspješnog sudjelovanja na međunarodnim relijima krajem 1960-ih. Kupovali su ga Francuska i Velika Britanija. "Moskviči" su se sklapali i u poduzećima u Bugarskoj (pod markom Rila) i u Belgiji (pod markom Scaldia).

Izgradnja jednog od dijelova plinovoda "Orenburg-Zapadna granica" (sada "Sojuz").

E. Kotljakov/Sputnik

Izvoz sovjetskih transportnih sredstava i tehnike doživio je vrhunac tijekom 1980-ih. Tako je 1986. godine počeo izvoz 306 000 putničkih automobila i 38 000 kamiona, 39 000 traktora i 2919 autobusa.

Drugim se zemljama intenzivno isporučivala i vojna tehnika. Od 1971. godine pa sve do raspada SSSR-a izvezeno je nekoliko desetaka tisuća jedinica vojne tehnike (tenkova, aviona, helikoptera itd).

SSSR je izvozio na Zapad sovjetsku energetsku opremu za termoelektrane, hidroelektrane i nuklearne reaktore, a prodavao je i licence za proizvodnju turbina i generatora, kao i projekte elektrana.

Britanski biznismeni, pobjednici natjecanja, razgledaju fotoaparat "Zenit-6", 17. svibnja 1968.

Valentin Čeredincev/TASS

Udio ostale robe koja se u posljednjem desetljeću SSSR-a izvozila u inozemstvo bio je upadljivo manji od spomenutih kategorija, premda se mnogi stranci s nostalgijom sjećaju sovjetskih fotoaparata "Zenit", ručnog sata "Poljot" i radioprijemnika "Mikro".

Što je SSSR kupovao u inozemstvu?

Prema podacima od 1940. do 1986. godine, preko 30% ukupnog uvoza u SSSR činili su strojevi, oprema i transportna sredstva. Njihov je udio 1986. godine iznosio već 40,7%.

Uvoz u SSSR u 1986. godini (u %):

- strojevi, oprema i transportna sredstva - 40,7%

- prehrambeni proizvodi i sirovine za njihovu proizvodnju - 17,1%

- industrijska roba široke potrošnje - 13,4%

- rude i koncentrati, metali i metalni proizvodi - 8,3%

- kemijski proizvodi, gnojiva i kaučuk - 5,1% 

- gorivo i električna energija - 4,6%

- građevinsko drvo i celulozno-papirnati proizvodi - 1,3%

- tekstilne sirovine i poluproizvodi - 1,3%

Uvoz strojeva i opreme

SSSR je od stranih partnera intenzivno kupovao elektrotehničku, energetsku i metaluršku opremu. Pored toga, zemlja je uvozila strugove, kovačke preše, vagone, kamione, plovila i još mnogo toga.

U Sovjetski Savez je od 1945. do 1991. uvezeno oko 500 000 vozila. Kamioni strane proizvodnje kao što su Tatra 111, Skoda-LIAZ, Mitsubishi-Fuso i Komatsu-Nissan mogli su se vidjeti na najvećim gradilištima u zemlji (kanal Volga-Don, Bajkalsko-amurska željeznička pruga).

Putnički automobili, čak i domaće proizvodnje, godinama su bili luksuz, dok je u stranim automobilima mogla uživati samo politička elita i njeno okruženje. Od ukupnog uvoza 1986. godine 3,5% činila su teretna vozila i garažna oprema, a svega 0,5% činili su putnički automobili, motocikli i skuteri.

Kako je SSSR, nekadašnji uvoznik pšenice, počeo izvoziti žito?

Mađarska delegacija na čelu s ministrom poljoprivrede Istvanom Gergeyem na eksperimentalnom polju Krasnodarskog istraživačkog instituta za poljoprivredu.

A. Žigajlov/Sputnik

Na popisu uvozne robe u SSSR-u drugo su mjesto zauzimale namirnice. Problemi s namirnicama nastali su uslijed urbanizacije i odlijeva seoskog stanovništva u gradove. U pojedinim su regijama početkom 1960-ih uvedene kartice za hranu, vladala je nestašica mesa, mlijeka, žitarica i drugih namirnica. Prema zborniku "Narodna privreda SSSR-a za 70 godina", od 1960-ih do 1980-ih Sovjetski Savez redovno je kupovao žito, čaj, meso, bobičaste plodove, voće i šećer. I obim tog uvoza sve je vrijeme rastao. Na primjer, 1960. godine je uvezeno 66 000 tona mesa i mesnih prerađevina, a 1980. preko 900 000 tona iste robe. Ili, recimo, 1960. je uvezeno 335 000 tona voća i bobičastih plodova, a 1980. godine 995 000 tona.

Što se tiče žita, SSSR je nakon Velikog domovinskog rata obnovio isporuke žita Europi, tako da je 1952. godine taj izvoz iznosio 4,5 milijuna tona godišnje. Želeći uvećati obim sadnje, SSSR je počeo kultivirati neobrađene površine u Kazahstanu, ali zbog nepogodne klime taj pothvat nije donio očekivane rezultate.

Žito je bilo neophodno stanovništvu ogromne zemlje, a uz to se i izvozilo u druge zemlje, ali su velike količine žita trošene i kao stočna hrana. U SSSR-u je, naime, bio na snazi program uvećanja interne proizvodnje mesa i mlijeka. Međutim, uvećanju prinosa žita nije pomogla ni kampanja uzgoja kukuruza koju je generalni sekretar SSSR-a Nikita Hruščov pokrenuo nakon posjeta Americi, iako je na sjetvu potrošen dio poljoprivrednog budžeta. Na kraju je 1963. godine SSSR počeo uvoziti žitarice za stočnu hranu iz SAD-a i Kanade. Tako je 1972. uvezeno 23 milijuna tona, a 1980. godine 43 milijuna tona žita.

Roba široke potrošnje

Red ispred prodavaonice "Kobasice", 1977.

Vladimir Sergijenko/MAMM/MDF/Russia in Photo

Poslije smrti Josifa Staljina u SSSR-u je krajem 1950-ih zauzet politički pravac usmjeren na podizanje standarda života stanovništva. Međutim, sovjetske robe široke potrošnje nije bilo dovoljno za sve.

Na kongresu KPSS-a 1981. godine konstatirao je da se "iz godine u godinu ne ispunjavaju planovi proizvodnje mnogih artikala široke potrošnje, posebno tkanina, trikotaže i kožne obuće". Tada se proizvodilo 2,1 trikotažnih proizvoda i 3,2 para obuće po glavi stanovnika. Za novac dobiven od izvoza energenata u zemlju su se, između ostalog, uvozili kožna obuća, trikotaža, tkanine od pamuka i svile, i lijekovi.

U vezi s useljavanjem stanovnika iz komunalnih (zajedničkih) u vlastite stanove povećana je i potražnja za namještajem. Sovjetski su građani maštali o češkom i rumunskom namještaju. U prodavaonicama namještaja pravili su se popisi kupaca koji čekaju na red za robu koja još nije stigla.

I pored porasta uvoza robe široke potrošnje, posljednje desetljeće postojanja SSSR-a ostalo je u sjećanju mnogih sovjetskih građana kao razdoblje nestašica.