Kako se Europa "navukla" na sovjetski plin

Prvi sovjetski plin u Europi se pojavio odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Od 1946. godine manja količina ove sirovine počela je pristizati u Poljsku, a tijekom 1950-ih Varšavi su se pridružile i druge saveznice Moskve u socijalističkom bloku.

1960., plinovod Buhara, Ural

S. Fridljand/TASS

Uloga SSSR-a kao plinske sile naglo je porasla tijekom 1960-ih, kada su otkrivena i industrijalizirana ogromna nalazišta poput Urengojskog u Zapadnom Sibiru. Put zapada krenule su razgranate mreže cjevovoda povećanog kapaciteta ("Bratstvo"), ali one u početku nisu izlazile izvan granica Istočnog bloka.

Urengojsko plinsko polje, 1978.

Ivan Sapožkov/TASS

Zemlje Zapadne Europe u međuvremenu su ušle u razdoblje burnog industrijskog razvoja i bile su krajnje zainteresirane za jeftinu sovjetsku sirovinu. Europa je u Moskvi vidjela daleko stabilnijeg trgovinskog partnera nego u zemljama Bliskog istoka, gdje je situacija u ono vrijeme bila stalno uzburkana.

Zavarivanje cijevi na plinovodu Orenburg, zapadna granica SSSR-a, 1976.

E. Kotljkov/Sputnik

Političke nesuglasice između Istoka i Zapada bile su ozbiljna prepreka za razvoj unosne ekonomske suradnje u kupoprodaji plina, i zato je Austrija zbog svog "neutralnog" statusa bila prva zapadnoeuropska zemlja s kojom je Moskva sklopila ugovor.

Potpisivanje ugovora o isporuci prirodnog plina iz SSSR-a u Austriju. 1968.

OMV/Gazprom

Sovjetski "Sojuznefteeksport" i austrijska kompanija Osterreichische Mineralolverwaltung OMV potpisali su 1968. godine ugovor o isporuci 142 milijuna kubnih metara plina godišnje. Tako je led probijen i već je naredne godine Moskva nakon Beča sklopila ugovore i s Italijom i Francuskom.

Prvi plin u Baumgartenu.

OMV/Gazprom

Zapadna Njemačka nije imala dovoljno sirovina za industriju koja se intenzivno razvijala, pa je s vremenom ona postala najvažniji partner SSSR-a u sferi trgovine plinom. Prema ugovoru "plin – cijevi", sklopljenom 1970. godine, zapadnonjemačke su kompanije u zamjenu za plin isporučivale SSSR-u čelične cijevi velikog promjera i visoke kvalitete (koje su u to vrijeme proizvodili samo Nijemci i Japanci). Od tih su se cijevi i pravili plinovodi kroz koje je jeftino gorivo stizalo iz Sibira.

Ugovor o isporuci sovjetskog prirodnog plina Njemačkoj, 1975. Prirodni plin, SSSR, plinovod u Ukrajini, zima.

Meißner/Getty Images

Od prvog dana izlaska SSSR-a na plinsko tržište Zapadne Europe Sjedinjene su se Države trudile potisnuti ga s tog tržišta. Washington je upozoravao svoje europske saveznike da tako mogu postati ovisni o sovjetskim energentima i pozivao ih da zaustave ekonomsku ekspanziju komunista, obećavajući da će višekratno uvećati isporuke ugljena i predlažući im da potpuno prijeđu na norveški plin. Europljani su, međutim, smatrali da sve te alternative puno koštaju i ne mogu biti realizirane.

15. lipnja 1975., Sovjetski Savez, Kijev: na izgradnji plinovoda u blizini grada Taljnoe. Linija "Prijateljstvo" bila je centralni omladinski projekt Slobodne njemačke omladine 1970-ih.

Sammlung Heinz/dpa-Zentralbild/Getty Images

Stoga su Amerikanci 1981. godine pokrenuli pravi plinski rat protiv SSSR-a, protiveći se izgradnji plinovoda "Urengoj – Pomari – Užgorod". Taj su plinovod gradili sovjetski stručnjaci, ali novcem od europskih kredita. Bile su planirane dvije linije s ukupnim protokom od 60 milijardi kubnih metara godišnje.

Demonstranti ispred poljskog konzulata u New Yorku koji traže embargo na sovjetski plinovod, 31. kolovoza 1982.

Etienne MONTES/Gamma-Rapho via Getty Images

Amerika je uvela embargo na isporuku svoje naftno-plinske opreme Sovjetskom Savezu. Zabrana je vrijedila i za zapadnoeuropsku i japansku opremu u kojoj su korištene američke tehnologije i komponente. Na kraju je umjesto dvije napravljena samo jedna linija kapaciteta 32 milijarde kubnih metara godišnje.

Trasa prirodnog plina u blizini Gorodenke. Varitelj u akciji. 1982/1983.

Meißner/Getty Images

I pored protivljenja Washingtona, isporuka sovjetskog prirodnog plina Europi u 20 se godina uvećala 35 puta. Krajem 1980-ih već je 15% ukupnog plina koji je trošila Francuska potjecalo iz SSSR-a, a u Njemačkoj se taj pokazatelj popeo na 30%. Tako je Sovjetski Savez osigurao Europi burni ekonomski rast, i ujedno ovisnost o isporukama sibirskog plina.

Jurij Baranovski (lijevo), direktor za izvoz sovjetskog plina, i Klaus Liesen (desno) iz Izvršnog odbora Ruhrgas AG potpisali su 20. studenog 1981. ugovor o isporuci sovjetskog plina u Njemačku.

Hartmut Reeh/picture Alliance/Getty Images