Je li doba izvoznih prihoda za Rusiju završeno?
Izvor: Ilja Pitalev/RIA Novosti.
Aleksandr Pasečnik – šef analitičke uprave Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost.
Ako pogledamo na američku naftu kao na konkurenta ruskoj, onda ne treba obraćati veliku pozornost na to tko je sad na prvom mjestu. Postoji trojka velikih proizvođača nafte: SAD, Saudijska Arabija i Rusija, nema neke velike razlike među njima. No Rusija u tom sektoru ima nešto drugačiju zadaću. Trenutno se orijentiramo na Tihooceansku regiju. Rusiji je važno raširiti infrastrukturne kapacitete, budući da kinesko, indijsko, korejsko i japansko tržište predstavljaju veliki potencijal za rast izvoza. Naravno, Kina je lokomotiva. Za Rusiju je važno da sinkronizira tempo nacionalne proizvodnje s rastućom potrebom od strane Kine. Ovdje postoji rizik od neispunjavanja ugovora u dugoročnoj perspektivi, budući da nam raste izvozni portfelj, a sve tendencije u proizvođačkom segmentu i dalje stagniraju (Ministarstvo energetike računa na to da će do 2020. sačuvati razinu do 525-530 milijuna tona godišnje).
Nije jasno odakle se može uzimati dodatna nafta. Djelomično određene količine mogu osigurati isporuke iz Irana, no ruska kupovina iranske nafte je točnije privremena inicijativa, s političkom nijansom. Ipak, bilo bi preuranjeno govoriti o tome da bi Rusija mogla, zbog usporenog tempa rasta proizvodnje, izgubiti tržište izvoza.
Prema ocjenama Međunarodne energetske agencije, Kina nema dovoljno potrošačkog resursa da bi ''progutala'' količine, i to ne samo ruskih isporučitelja. Postoji i još jedan trenutak koji se treba uzeti u obzir. U svibnju ove godine Rusija je zabilježila rekordan rast proizvodnje nafte, usprkos prognozama stručnjaka (u svibnju Rusija je proizvodila 10, 708 milijuna barela dnevno, Saudijska Arabija – 10, 25 miljuna barela dnevno, op. red.).
I ovdje je važno razjasniti uzroke uspjeha sektora. Ili je to odgođeni učinak prijašnjeg desetljeća, kad je cijena barela bila veća od 100 dolara, što je omogućavalo da se povećaju investicije u proizvodnju. Ili su to prvi rezultati devalvacijskih ulijevanja: zarada naftnih kompanija u rubljima je narasla i to je dalo mogućnost da se u 2015. povećaju valutne intervencije te velika kupovina domaćih proizvoda za energetski kompleks. Što je izazvalo rekordan rast proizvodnje u svibnju 2015. postat će poznato nakon rezultata za drugi i treći kvartal.
Mihail Krutihin – Partner kozalting kompanije RusEnergy
Glavna zadaća naše vlade je sačuvati sadašnju razinu proizvodnje, a ne povećati je. U energetskoj strategiji, koju sad pokušavaju konačno odrediti u novoj varijanti, govori se da će u najoptimističnoj varijanti Rusija sačuvati razinu od 526-527 miljuna tona godišnje. Prema pesimističnom scenariju vlade, proizvodnja nafte će padati. Do 2035. trebala bi pasti do 467 milijuna tona godišnje.
To se objašnjava pogoršanjem kvalitete zaliha. Nova nalazišta su sve manja i manja po veličini te se sve dalje nalaze od infrastrukture. I geološki ona sve teže crpe. A većina velikih nalazišta, s naftom koja se lako vadi, nalazi se u stadiju slabije proizvodnje. Ali niski tempo proizvodnje u Rusiji izavno ne utječe na stanje naše ekonomije.
Druga je stvar što rast proizvodnje u SAD-u, Saudijskoj Arabiji i u drugim država znači da će na globalnom tržištu biti sve više nafte.
Recimo, SAD povećava količinu proizvodnje da bi, prije svega, odustao od uvoza. Oni koji su ranije izvozili u SAD morat će tražiti nova tržišta. A to znači vršenje pritiska na cijenu. To i utječe na stanje ruske ekonomije.
Niske cijene nafte nisu samo smanjenje prihoda u budžet. To znači da manje novaca ostaje kod naftnih kompanija koje zboga toga ne mogu učinkovito dalje razrađivati svoje zalihe. Da bi crpila naftu koja se teško dobiva, Rusiji je potrebno potrošiti najmanje 85 dolara za jedan barel. A danas je nemoguće prodati tu naftu za te novce. Zbog toga će se obustaviti vađenje nafte koja se teško dobiva.
Odnosno doba izvoznih prihoda u Rusiji je najvjerojatnije završeno. Potrebno je razvijati ekonomiju u drugim sektorima.