Balkanska geografija Turskog toka

Planirani plinovod Turski tok po svojim propusnim kapacitetima sličan je Južnom toku. Izvor: Reuters.

Planirani plinovod Turski tok po svojim propusnim kapacitetima sličan je Južnom toku. Izvor: Reuters.

Vlasti u Ankari pokušavaju pretvoriti zemlju u ključno čvorište energetskih tokova koji idu ka Europi i od Turske napraviti glavnog igrača u planovima svih budućih projekata transporta plina u Europu. Energetska sigurnost Balkana diktira dobre odnose s Rusijom. Tankeri s američkim ukapljenim plinom iz Katara ili Alžira ne mogu doći u Beograd, Sofiju i Skoplje. A sve postojeće i planirane maršrute plinovoda stižu u regiju s istoka, a ne sa zapada.

Ruska kompanija Strojtransgas započela je izgradnju plinovoda Klečovce-Negotino u Makedoniji. S puštanjem u pogon ovog plinovoda Skoplje će dobiti dugoočekivani temelj za stvaranje vlastitog suvremenog energetskog sistema. U ovom trenutku, ovisnost makedonske privrede o vanjskim energetskim izvorima ocjenjuje se na 48%. Jedino Hrvatska u regiji ima viši postotak ovisnosti – 52%.

Međutim, značaj projekta je znatno širi i može se promatrati kao ključni element stvaranja općbalkanskog energetskog sistema povezanog s projektom Turski tok, koji su usaglasili Rusija i Turska. Prema informacijama Strojtransgasa, realizacija ovog projekta bit će nastavljena kako bi se osigurao izlazak plinovoda do granice s Grčkom, tj. povezivanje s grčko-turskim plinskim čvorištem.

Gazprom postigao dogovor o detaljima Turskog toka
Novi plinovod iz Rusije u Tursku bit će proveden uglavnom po ruti Južnog toka. Projekt će biti realiziran do 2020., kada ruski plinski gigant Gazprom planira prekinuti tranzit plina kroz Ukrajinu. Po mišljenju stručnjaka, ruska tvrtka bila je prisiljena izaći u susret turskim partnerima pri izboru rute i čak je spremna ponuditi popust na plin.

U ovom trenutku na teritoriju Makedonije funkcionira jedan ogranak plinovoda, takozvana Magistrala br. 8, koja polazi iz Rusije i nastavlja se preko Ukrajine, Rumunjske i Bugarske. Predviđena je za transport 800 milijuna kubnih metara plina godišnje, što je očigledno nedovoljno s točke gledišta potpunog osiguranja Balkana plinom. Osim toga, ukrajinski dio ove magistrale može prestati funkcionirati 2019., kada Rusija namjerava zaustaviti tranzit plina u Europu preko te zemlje, a možda i ranije, u slučaju daljnjeg raspada Ukrajine.

Nije slučajno da Gazprom i njegovi turski partneri nastoje u maksimalno kratkom roku sprovesti projekt Turski tok. Prema riječima predsjednika upravnog odbora Gazproma Alekseja Millera, u ovom trenutku su prioritetni „analiza opcija maršrute na teritoriju Turske, definiranje točke izlaska iz mora, mjesto isporuke plina potrošačima u Turskoj i točka presjecanja tursko-grčke granice''.

I ovde nastaje zanimljiva geopolitička kolizija koja se izravno tiče interesa Srbije i drugih balkanskih država. U slučaju realizacije Turskog toka – a nema osnove da se u nju sumnja, bez obzira na postojeće potpuno shvatljivo razmimoilaženje između Moskve i Ankare po nizu tehničkih pitanja (prije svega po pitanju cijene plina za turske potrošače) – upravo Makedonija može postati ključna balkanska tranzitna zemlja zbog svojih prirodno-geografskih karakteristika. 

39,8% stanovnika Srbije optužuje SAD za neuspjeh projekta Južni tok, a 20,2% optužuje za to EU. Samo 6,5% ispitanika krivicu svaljuje na Rusiju.

Istina, postoji i alternativna varijanta – cijevi po bugarsko-srpskoj maršruti. Međutim, prema raspoloživim informacijama možemo pretpostaviti da je povjerenje u Bugarsku kao pouzdanog partnera po energetskim pitanjima narušeno, i to na duže razdoblje. Što se tiče Srbije (koja cjelokupan plin koji joj je potreban uvozi, pritom 95% iz Rusije), pred njom stoje ozbiljni zadaci ne samo na tehničkom, nego na političkom planu. Beograd treba dokazati sposobnost pregovaranja kako bi postao pouzdana karika nove konfiguracije energetskih tokova koji se stvaraju na Balkanu, kao i prevazići jaz koji sada postoji između raspoloženja vladajuće elite i interesa stanovništva.

Treba naglasiti da nema problema po pitanju resursne baze. Planirani plinovod Turski tok po svojim propusnim kapacitetima sličan je Južnom toku. Predviđa transport tih istih 63 milijarde kubnih metara plina godišnje. Od toga 16 milijardi ostaje Turskoj, a 47 milijardi kubnih metara će krenuti dalje na Balkan.

U vezi s tim treba primijetiti da bez obzira na pokrenutu antirusku kampanju, pokrenutu od strane zapadnih i, na žalost, mnogih srpskih medija, u samom srpskom društvu postoji potpuno pravilno razumijevanje razloga iz kojih nije realiziran projekt Južni tok. Riječi premijera Srbije Aleksandra Vučića da Srbija kao „mala zemlja“ jednostavno ne može realizirati tako krupne projekte „bez odobrenja Europske komisije“ za malo koga su uvjerljive.

Perspektive ruskog plina u Europi
Ruski vjesnik prenosi najzanimljivije dijelove izlaganja urednika časopisa Gazprom Sergeja Pravosudova s konferencije „Ruski energetski projekti na Balkanu nakon Južnog toka“, održane 2. ožujka u Beogradu u organizaciji Ruskog instituta za strateška istraživanja (RISI), Fonda za povijesnu perspektivu, časopisa Nova srpska politička misao (NSPM), Beogradske poslovne škole (BPŠ) i Veleposlanstva RF u Beogradu.

Istraživanje javnog mnijenja sprovedeno krajem 2014. i početkom 2015. dalo je sljedeće rezultate: 39,8% stanovnika Srbije optužuje SAD za neuspjeh projekta Južni tok, a 20,2% optužuje za to EU. Samo 6,5% ispitanika krivicu svaljuje na Rusiju. Odgovornost na Bugarsku svalilo je 2,4% ispitanika. To je razumljivo imajući u vidu nesamostalnu politiku Sofije u energetskim (i ne samo energetskim) pitanjima.

Primjeri Srbije i Bugarske ne bi trebali biti uzor. Pristup turske vladajuće elite problematici suradnje s Rusijom u energetskoj oblasti mnogo je uravnoteženiji. U ovom trenutku Turska uvozi oko 70% potrebnih energenata, a do 2020. potražnja za energentima u zemlji porast će za 40%. U nastaloj situaciji vlasti u Ankari pokušavaju pretvoriti zemlju u ključno čvorište energetskih tokova koji idu ka Europi, kako bi Turska postala glavni igrač u planovima svih budućih projekata transporta plina u Europu – uključujući i one koji su međusobno konkuretni.

Naravno, ideja „makedonskog plinskog čvora“ nosi izvjesne rizike, prije svega zbog unutarpolitičke nestabilnosti u zemlji i aktivnosti „albanskog čimbenika“. Želja Zapada da sruši i ovaj novi ruski projekt jasno je vidljiva u posljednjem zamajcu političkog suprotstavljanja u Skoplju, koji ima određene karakteristike „obojene revolucije“ inspirirane iz inozemstva. Bilo kako bilo, Srbija, Bugarska i Makedonija bit će kad-tad prisiljene orijentirati se prema interesima vlastite energetske sigurnost. A oni diktiraju potrebu jače suradnje s Rusijom. Tankeri s američkim tečnim plinom iz Katara ili Alžira ne mogu doći u Beograd, Sofiju i Skoplje. A sve postojeće i planirane maršrute plinovoda stižu u regiju s istoka, a ne sa zapada. 

Petar Ahmedovič Iskenderov je doktor povijesnih znanosti i stariji znanstveni suradnik Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti.