Fenomen tržišta ruskog naoružanja

Portfolio investicija prema ugovorima ruskih izvoznika oružja dostigao je nezabilježenu razinu od 50 milijardi dolara. Su-30MKI. Izvor: AP

Portfolio investicija prema ugovorima ruskih izvoznika oružja dostigao je nezabilježenu razinu od 50 milijardi dolara. Su-30MKI. Izvor: AP

Iako mnogi čimbenici ne idu u prilog ruskim izvoznicima oružja (npr. Kina razvija svoju tehniku, a Indija diverzificira izvoz), Moskvi sve bolje ide na tom segmentu svjetskog tržišta. Čini se da je izvoz vojne tehnike i oružja na visokoj razini zahvaljujući čvrstoj vanjskoj politici RF.

Veći obujam, više ugovora

Vladimir Putin je u srpnju objavio rezultate ruskog izvoza vojne opreme za prvih šest mjeseci 2014. Rezultati pokazuju da je isporuka oružja i vojne tehnike u inozemstvo zadržala visoku razinu i u ovoj godini. Za pola godine vrijednost izvoza dostigla je 5,6 milijardi dolara. Još je važnija druga brojka koju je Putin objavio: portfolio investicija prema ugovorima ruskih izvoznika oružja dostigao je nezabilježenu razinu od 50 milijardi dolara. To znači da su poduzeća vojnoindustrijskog sektora uspjela zadržati obujam izvoza iz 2013., a to je 15 milijardi dolara, i ujedno na temelju stranih narudžbi osigurati posao za sljedeće tri godine. Prošla godina je bila rekordna i po izvozu i po vrijednosti sklopljenih ugovora. Novi potpisani sporazumi po svemu sudeći vrijede 18 milijardi dolara, a to je također dosadašnji rekord.

 

Nije više ni novo, ni jeftino

Faktički suverenitet Rusije (a ne deklarativni, kao kod europskih satelita Sjedinjenih Američkih Država) glavni je stimulans stranim državama da se odluče za kupnju ruskog naoružanja.

Taj uspjeh nije nimalo lako objasniti. Glavni pokretači rasta izvoza oružja tijekom 2000-ih, a pogotovo oni 1990-ih, ili su već iscrpljeni, ili su pri kraju. Prije svega, naglo su se iskomplicirali uvjeti rada na kineskom i indijskom tržištu, a to su bila glavna tržišta ruske vojne industrije, na koja je u najboljim godinama odlazilo 80 posto izvoza. Kina velikom brzinom razvija vlastitu nacionalnu vojnu industriju, a Indija provodi politiku diverzifikacije stranih izvora naoružanja.

Sve manji je i potencijal modernizacije sustava naoružanja, stvorenih na sovjetskoj tehnološkoj bazi. To znači da je sve teže prodati čak i temeljito modernizirane lovačke avione, podmornice i tenkove čiji dizajn predstavlja konceptualno rješenje 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, izrada sustava potpuno nove generacije većinom još nije završena i ti sustavi u ovom trenutku nisu spremni za isporuku u inozemstvo.

Drugi faktor visoke konkurentnosti ruskog naoružanja ranije je bila njihova relativno niska cijena, a sada i to pripada prošlosti. Visok stupanj industrijske inflacije i brz rast troškova imali su veliki utjecaj na rast cijena ruskog naoružanja.

Dalekoj prošlosti pripada i izvoz kao način izmirivanja sovjetskog duga, što je bio krajnje učinkovit instrument prodora ruskog naoružanja i vojnih tehnologija na svjetsko tržište. Bilo je godina kada je takav izvoz činio 22 posto ukupnog izvoza vojne tehnike i naoružanja, a primjena spomenutog mehanizma omogućila je Rusiji prodiranje i na tržišta koja su za Moskvu bila politički teško dostupna, primjerice na tržište Južne Koreje ili zemalja Centralne Europe koje su ušle u NATO, prije svega Mađarske. Danas su, međutim, sovjetski dugovi izmireni, tako da se više ne može koristiti mehanizam njihovog vraćanja putem izvoza naoružanja.

 

Nema kreditiranja

Rusija nerado kreditira svoje klijente. Unatoč mišljenju neupućenih, Moskva s velikim oprezom daje kredite za kupnju naše vojne tehnike. Danas odobravanju svakog takvog kredita prethodi detaljna analiza solventnosti potencijalnog dužnika. Zbog toga u sadašnjem portfoliju narudžbi, vrijednom 50 milijardi dolara, možda samo 5-7% otpada na ugovore koji se financiraju ruskim kreditima.

Kao faktor izvoza nije nedvosmisleno pozitivna ni masovna kupovina naoružanja na ime ruskog Ministarstva obrane, koja se prakticira u posljednjih 4 do 5 godina. Obično se smatra da interna narudžbi konkretne vrste naoružanja olakšava njegov prodor na strano tržište. Međutim, ruska praksa ne potvrđuje tu na prvi pogled očiglednu i logičnu pretpostavku. Na primjer, Indija, Malezija i Alžir su od 1996. potpisale ugovore o kupnji gotovo 300 lovačkih aviona Su-30MKI, a oružane snage Rusije kupile su te iste letjelice tek 2012. I obrnuto, ruska armija je već naručila 48 najmodernijih lovaca Su-35, a još uvijek nijedan primjerak nije prodan u inozemstvo.


Najvažniji je imidž prodavača

Temeljni čimbenici, po svemu sudeći, ne idu u prilog jačanju pozicija Rusije na tržištu naoružanja. No, izvoz nominalno raste, a u realno izraženim vrijednostima u najmanju ruku ne opada. Ako je tako, što onda pokreće prodaju oružja? Izgleda da postoji samo jedno objašnjenje koje nije kontradiktorno, a to je da se ruski izvoz vojne tehnike i naoružanja održava na visokoj razini zahvaljujući čvrstoj, da ne kažemo agresivno nezavisnoj vanjskoj politici. Naoružanje je vrlo specifična roba. Vanjskopolitički imidž prodavača i slika koju kupci stječu o njegovoj integralnoj moći čini se da imaju i veći značaj od "potrošačkih" karakteristika i cijena njegove robe. Tako se pokazuje da pružanje azila Edwardu Snowdenu, podrška Basharu Assadu i ponovno ujedinjenje s Krimom u očima uvoznika oružja kompenzira sve ostale parametre.

 

Faktički suverenitet Rusije (a ne deklarativni, kao kod europskih satelita Sjedinjenih Američkih Država) glavni je stimulans za strane države da se odluče za kupnju ruskog naoružanja.