„Kontrolni paket dionica“ u rukama jugoistoka Ukrajine

Plebiscit održan 11. svibnja na istoku Ukrajine s jedne strane nagovještava konačni raspad zemlje, a s druge bi mogao postati osnova za približavanje strana konstruktivnom dijalogu. Sljedeća tri dana vjerojatno predstavljaju najopasniji period, u kojem će se povećavati ulozi.

Pokušajmo zaboraviti na sva etiketiranja, zamisliti da sudionici ove situacije povlače racionalne poteze i na temelju toga predvidjeti željeni politički proces.

Putinova šahovska taktika: Ukrajina pred zidom Predsjednik Rusije, koji je više od pola mjeseca šutio o ukrajinskoj temi, 7. svibnja dao je dvije senzacionalne izjave: pozvao je stanovnike jugoistoka da odgode referendum i pozitivno se izjasnio o predstojećim ukrajinskim izborima. Niz kritičara već ih je protumačio kao „predaju jugoistoka Ukrajine“. Međutim, u realnosti, ove izjave dio su izvrsne taktike koja podsjeća na šahovski „dvojni udar“ i predstavljaju korak prema ostvarivanju ruskih interesa u Ukrajini uz minimalnu potencijalnu štetu.

Što se dogodilo u Ukrajini u zimu i proljeće 2014.? Politička kriza, koju je izazvala neadekvatna politika Vlade i koju su poticali vanjski igrači, završila je državnim prevratom. Režim je pao, a njegovo mjesto zauzela privremena koalicija, koja svoju legitimnost nije bazirala na formalnim procedurama, nego na revolucionarnom poletu Majdana i moralno-političkoj podršci Zapada.

Izvršne poluge vlasti našle su se prije svega pod kontrolom partije Batkivščina Julije Timošenko, to jest, zapravo, u rukama nekadašnjeg establišmenta. Dok su ideološku obojanost vlasti dale snage koje je na površinu iznio val prosvjeda – predstavnici nacionalističke partije Svoboda i radikalnih grupacija kao što je Desni sektor.

Stranka regija se raspala, izgubivši nakon bijega Viktora Janukoviča ne samo inicijativu, nego i institucionalnu cjelovitost, kao i bilo kakvu jasno definiranu političku platformu. Politički sustav je izgubio unutarnju ravnotežu, što je dovelo do njegovog kraha. Jer državni model je bio zasnovan na ravnoteži između unutarnjih interesa, prije svega financijsko-ekonomskog i djelomično ideološkog karaktera, koje su zastupali odabrani politički predstavnici.

Za nešto više od mjesec i pol dana, od bijega Janukoviča do sociopolitičke eskalacije u Donbasu, nitko od novih lidera nije se udostojio pozabaviti problemom istoka zemlje. Presudnu ulogu pritom je odigrao ne samo nedovoljni profesionalizam kijevskog rukovodstva, nego i revolucionarna nadmenost. Oni su smatrali da im „mandat“ koji su stekli u masovnim neredima daje za pravo ignorirati one koji imaju drugačije mišljenje.

Nema smisla poricati utjecaj vanjskog faktora u pokretima za proglašenje „narodnih republika“ na jugoistoku – barem u obliku aktivne moralno-političke podrške izvana, kao što se takav faktor ne može poreći ni u slučaju Majdana. Ali, kao i na Majdanu, sam impuls ima unutarnji karakter i predstavlja reakciju na nesposobnost ili odbijanje vlasti da adekvatno odgovori na zahtjeve stanovništva.

Referendumi u Donjecku i Lugansku teško mogu biti priznati kao pravno utemeljenje za daljnje odluke, ali to i nije bio njihov cilj. Velika izlaznost pokazala je da lideri samoproglašenih republika nisu šačica marginalaca iza kojih nitko ne stoji.

Ma kakvi ti aktivisti bili, a među njima bez sumnje ima osoba kojima tu nije mjesto, oni odražavaju realno raspoloženje stanovništva.

Sukobi, a zatim i referendumi, podsjetili su Kijev da stanovnike istoka neće uspjeti postaviti pred svršen čin i bez njihovog sudjelovanja odlučiti u kojoj državi će dalje živjeti. Tim prije što je nakon prevrata u glavnom gradu istočni dio zemlje ostao bez političkih predstavnika. Time, čak i da je Kijev odjednom poželio voditi s njima dijalog, nije imao s kim. Kijev, međutim, to nije želio.

Još se ne zna hoće li se izbori 25. svibnja održati u Donjecku i drugim gradovima na istoku. Zapad je u svakom slučaju spreman priznati njihove rezultate, samo da se oni na bilo koji način održe. Rusija, sudeći po izjavama i Vladimira Putina i Sergeja Nariškina, također bi mogla zažmiriti na određene „neobične okolnosti“ pri organiziranju glasovanja. Ako vjerujemo anketama, predsjednički mandat se osmjehuje Petru Porosenku, a sadašnje „frontmene“ Batkivščine, koji se povezuju s „antiterorističkom operacijom“ na istoku, najvjerojatnije će zamijeniti neka druga lica.

Proces ponovnog uspostavljanja ravnoteže, točnije, izgradnje nove ukrajinske države, trebao bi uključivati i one predstavnike istoka koji su održali masovne referendume. No ako ponovno dođe do pokušaja potiskivanja i neutralizacije federalista, građanski raskol će brzo uzeti maha, donoseći sa sobom žalosnu perspektivu.

Moskva je zainteresirana za dijalog, ako on uključuje i „narodne republike“. Oprezna reakcija na referendume pokazuje da u Kremlju shvaćaju koliko značajne posljedice može donijeti pripajanje (ili priznanje neovisnosti) teritorija na istoku Ukrajine – s točke gledišta kako troškova, tako i odgovora Zapada.

Ovakav scenarij je moguć jedino u krajnjem slučaju, ako se protiv aktivista na istoku primjeni teror velikih razmjera, i bit će to iznuđena reakcija u cilju spašavanja ljudi i vlastite časti, a ne priželjkivani uspjeh.

Rusiji bi, s druge strane, odgovarala decentralizirana Ukrajina, u kojoj bi interese istoka zastupale, između ostalog, i pristalice federalizacije Ukrajine. Moskva je dužna podržavati „narodne republike“ moralno, politički, moguće i ekonomski, a u slučaju da to bude potrebno i povlačeći neke aktivne poteze, poput održavanja vojnih manevara kraj granice, kao krajem travnja. No ne smije se dopustiti situacija u kojoj će Rusija postati talac vlastite retorike i pritiska od strane proruskih radikala na istoku Ukrajine.

Moskvi bi odgovaralo formiranje takve ukrajinske države u kojoj bi realna proruska snaga bila jedan od „dioničara“. Takvu snagu treba zasnovati, točnije, potpomoći njezino uspostavljanje. Tijekom više od dvadeset godina u Ukrajini ona nije postojala. Danas, kada politički sustav Ukrajine leži u ruševinama, postoji šansa.

Ukrajinu je pogodila kataklizma, ali teško da bi na neki drugi način istočni dio stekao svojoj identitet i osvijestio svoje interese pred licem „ostalih“ sunarodnjaka.

Jasno je da će u slučaju stabilizacije države prozapadni političari i stranke u njoj u svakom slučaju dominirati. Djelomično i zbog toga što je odlazak Krima smanjio rusko i prorusko biračko tijelo u Ukrajini. Ipak, u svjetlu sadašnjih i budućih potresa moguće je formiranje utjecajne partije ili organizacije proruske manjine, koja će moći držati „kontrolni paket dionica“.

Sve ovo je optimalni scenarij, koji danas u kontekstu izjava iz Donjecka i iz Kijeva izgleda gotovo utopijski. Na nesreću, alternativa je pogubna za sve.