Rusija 1913. i 2013: U potrazi za ekonomskim tajnama

1913. - Razdoblje procvata

U 1913. ruska ekonomija bila je četvrta na svijetu po veličini, a od svjetskih lidera ispred nje su bile samo SAD, Njemačka i Velika Britanija (oko 6% svjetskog bruto domaćeg proizvoda u 1913.) Po obujmu vanjske trgovine Rusija je zauzimala šesto mjesto u svijetu. Obujam je pritom nezaustavljivo rastao a izvoz je postao jedan od faktora širenja industrijske proizvodnje i ekstrakcije prirodnih resursa Ruskog carstva.

Prosječni tempo rasta nacionalne ekonomije u razdoblju od 1880. do 1913. iznosio je preko 5% i bio je među najvišima u svijetu. Poznati ekonomist iz prve polovice dvadesetog stoljeća Aleksandar Geršenkron okarakterizirao je takav tip ekonomskog rasta kao „model sustizanja razvijenih zemalja“.

Poljoprivreda Rusije je u tom razdoblju bila jedna od najuspješnijih gospodarskih grana. Rusija je bila svjetski lider u proizvodnji raži, zauzimala je drugo mjesto (nakon SAD-a) u proizvodnji pšenice i prvo mjesto u svijetu u izvozu žitarica i maslaca.

Novčana reforma ministra financija Sergeja Vitea 1895.-97. i uvođenje „zlatnog standarda“ u Rusiji stvorili su povoljne uvjete za priljev stranog kapitala u zemlju. Državna banka Rusije rigorozno je poštovala zahtjeve „zlatnog standarda“ i bez ograničenja mijenjala novčanice za zlato u polugama i kovanicama. Zbog toga su strani investitori imali puno povjerenje u ruski rubalj prije početka Prvog svjetskog rata.

2013. - koristi iskustvo iz prošlosti

Danas, u novoj etapi svog povijesnog razvoja, Rusija rješava slične zadatke. Glavni pokretači rasta nacionalne industrije Rusije iz 1913. bile su investicije u temeljni kapital, proračunski rashodi na infrastrukturne projekte, kao i priljev stranog kapitala.

U Rusiji se danas investicije u osnovni kapital smanjuju, dok se financiranje infrastrukturnih projekata iz proračuna naglo povećalo nakon govora predsjednika Vladimira Putina na Sanktpeterburškom međunarodnom ekonomskom forumu u lipnju 2013. Odljev kapitala u inozemstvo zasad znatno premašuje priljev, a vlada upravo u priljevu stranog kapitala vidi važan pokazatelj povjerenja u nacionalnu ekonomiju i glavni pokretač rasta.

Rusija je 1913. bila zemlja s malim kapitalom, pa je država na sebe preuzimala projekte u koje je trebalo najviše investirati i koji su imali najveći utjecaj na strateški razvoj nacionalne ekonomije. Zato su upravo proračunska sredstva korištena kao osnova za veliku izgradnju željeznice. Željeznička mreža povezala je europski dio zemlje s Kavkazom, regijama Centralne Azije, Sibira i Dalekog istoka, što je potaknulo iskorištavanje njihovih prirodnih resursa i uključivanje stanovništva u gospodarski život.

Analogom takvih projekata u suvremenoj Rusiji može se smatrati izgradnja postrojenja za proizvodnju ukapljenog prirodnog plina na poluotoku Jamal ili za vađenje nafte u Barentsovom i Karskom moru. Kao i prije stotinu godina, realizacija tako skupih i tehnološki zahtjevnih projekata obavlja se uz sudjelovanje državnog i privatnog kapitala. U 1913. oko 30 posto proračuna odlazilo je na obranu, zbog čega se ruska ekonomija tog vremena može nazvati „vojnom“. Sve veći troškovi obrane, a prije svega proračunske doznake za kupnju naoružanja i vojne tehnike od domaćih proizvođača, pokazuju da danas, baš kao i 1913., vojna industrija igra važnu ulogu u osiguravanju ekonomskog rasta u zemlji.

Što 2013. može naučiti od 1913.?

Po čemu su slične, a po čemu različite 1913. i 2013? Bure baruta tada se nalazilo na Balkanu, a danas je na Srednjem istoku. Ljudi 1913. nisu vjerovali u sudbonosne katastrofe, baš kao ni danas. Ipak, do svjetskog rata poput Prvog više ne može doći, jer danas postoji nuklearno oružje.

Strani kapital iz Francuske, Njemačke, Belgije i Velike Britanije početkom 20. stoljeća odigrao je glavnu ulogu u stvaranju teške industrije u Sankt-Peterburgu i Moskvi, kao i u Donbasu i Zakavkaskoj regiji. Drugi važan faktor stimulacije gospodarskog rasta prije sto godina bilo je odustajanje od uvoza i umjereni protekcionizam.

Zašto su teroristi lovili ruskog premijera Stolipina Tog je čovjeka mrzila čitava država. No mogao je od Rusije napraviti pravu europsku državu i spriječiti mnoge od katastrofa 20. stoljeća.

Rusija prije sto godina nije uspjela u potpunosti realizirati model „sustizanja razvijenih zemalja“, čiji važan element predstavlja stvaranje jake nacionalne industrije i bogatih unutarnjih izvora ekonomskog rasta. Nacionalna privreda tada je uvelike ovisila o izvozu poljoprivrednih proizvoda i priljeva stranih investicija. Zato se ekonomija Rusije našla u strukturnoj krizi od trenutka započinjanja Prvog svjetskog rata u kolovozu 1914., kada je priljev investicija naglo zaustavljen, a izvoza žitarica faktički nije ni bilo.

Glavni pokretači rasta suvremene ruske ekonomije su izvoz sirovina (prije svega nafte, prirodnog plina i metala), proračunski rashodi i rastuće kreditne infuzije preko privatnih financijskih institucija koje uživaju potporu monetarnih vlasti zemlje. U današnje vrijeme ekonomija Rusije zauzima šesto mjesto u svijetu, a ispred nje su SAD, Kina, Indija, Japan i Njemačka (iako je, prema podacima Svjetske banke, Rusija već ispred Njemačke po BDP-u po stanovniku prema paritetu kupovne moći). Rusija je najvjerojatnije zadugo učvrstila svoju poziciju među najvećim ekonomskim silama svijeta, a postoje svi temelji za pretpostavku da će u godinama koje dolaze prestići Njemačku i postati najjača ekonomska sila u Europi.

Problemi suvremene ekonomije Rusije povezani su s permanentnim institucionalnim ograničenjima njezinog razvoja. Njoj je potrebno poboljšanje uvjeta konkurentnosti i temeljnija demonopolizacija, smanjenje korupcije i balansirani razvoj bankarskog sektora. Ulazak Rusije u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2012. otvorio je mogućnost za uklanjanje prepreka u razvoju trgovine robom i uslugama s vodećim gospodarstvima svijeta. Ipak, vodstvo Rusije tek treba dokazati ozbiljnost svojih namjera kada se radi o integraciji nacionalne ekonomije u svjetsku.