Cijena arktičkog pitanja

Prema procjeni Američkog geološkog zavoda (USGS), na otvorenom moru Sjevernog ledenog oceana nalaze se nalazišta s 90 milijardi barela nafte, 1,669 trilijuna kubnih metara plina i 44 milijarde barela plinskog kondenzata. To čini 13 posto neistraženih svjetskih rezervi nafte i 30% plina. Prema podacima Ruskog geografskog društva, „zlatne rezerve" posjeduje upravo Rusija. „U područjima Arktika kojima Rusija već raspolaže i na koje polaže pravo nalazi se preko 250 milijuna barela nafte i ekvivalentnih naftnih barela plina, što čini 60,1% svih resursa na Arktiku", navodi se u istraživanju ove organizacije. Za sada je vrlo teško procijeniti tržišnu vrijednost resursa, sve dok se njihovo postojanje ne potvrdi i dok oni ne postanu „rezerve".

„Zlatna" nafta

No, eksploatacija naftnih nalazišta u arktičkim uvjetima toliko je skupa da se stručnjaci s kojima je Ruski vjesnik razgovarao pitaju koliko se (zasada) uopće isplati vađenje nafte na Arktiku.

Prema izračunima koje je Međunarodna agencija za energetiku izvršila 2006. eksploatacija nafte i plina na Arktiku je ekonomski opravdana pod uvjetom da se za dobivanje jednog barela utroši manje od 60 dolara. U praksi su troškovi tri do pet puta veći. „Troškovi ekspoatacije arktičke nafte iznose 200-300 dolara po barelu", izjavio je Aleksej Knjižnikov, upravitelj programa za ekologiju u energetici Svjetske zaklade za prirodu (World Wildlife Fund). To se objašnjava time što arktički uvjeti eksploatacije zahtijevaju korištenje posebnih tehnologija i podrazumijevaju dodatne troškove. „Vađenje nafte i plina na otvorenom moru na dubini od 200-300 metara i na udaljenosti od 650-750 km od obale nosi sa sobom velik broj poteškoća. Ni radnici za platformu ne mogu se lako naći, a cjevovod se teško može provesti po dnu", objašnjava partner i analitičar agencije „RusEnergy" Mihail Krutihin. Izgradnja nafte platforme na Arktiku bi, prema procjeni Križnjikova, stajala 5 do 6 milijardi dolara.

Mega perspektive za arktičku mega regiju Ruski Arktik je mega-regija koju u mnogim dijelovima tek treba kolonizirati. Iako na Arktiku živi više od 2 milijuna ruskih građana, u ovaj ekonomski zlatni rudnik Rusije potrebno je uložiti ogromna sredstva. Vlada Ruske Federacije još jednom je detaljno razmotrila razvojnu strategiju i najavila da će Rusija do kraja ove godine definitivno utvrditi svoje sjeverne granice.

Rusija zasada bez konkurencije

Zato ne iznenađuje što strane naftne tvrtke ne žure s priključivanjem arktičkoj naftnoj avanturi. „Trenutno Rusija jednostavno nema konkurenata na Arktiku", ističe Mihail Krutihin. Tvrtka „Shell" već je obustavila bušenja. Na odgađanje planova navelo ju je Ministarstvo unutarnjih poslova SAD-a, koje je otkrilo nedostatke u sustavu za hermetizaciju i kontrolu plinova koji se pri bušenju oslobađaju u atmosferu. Kompanije BP i „Rosneft", pošto su poslije pet godina rada saznale da su resursi na nalazištu „Sahalin -4" znatno manji nego što se očekivalo, odustale su od ovog projekta. Sreću je 2011. okušala i tvrtka „Cairn Energy". Ona je, naime, uložila milijardu dolara u geološka istraživanja pored obala Grenlanda, ali nije pronašla zalihe nafte. Oni koji se ipak upuste u eksploataciju na Arktiku čine to zajedno s ruskim koncernima. Tako kineski CNPC planira sudjelovati u projektu „Jamal SPG" ruskog proizvođača plina „Novatek", a u konzorcij s „Novotekom" ući će francuska tvrtka „Total".

Jasno pokazivanje namjera

Mega - perspektive arktičke mega - regije

Ruski Arktik je mega - regija koju umnogome tek treba kolonizirati. Iako na Arktiku živi više od 2 milijuna ruskih građana, u ovaj ekonomski zlatni rudnik Rusija treba uložiti ogromna sredstva. Vlada RF je još jednom detaljno razmotrila strategiju razvoja i najavila da će Rusija do kraja ove godine definitivno utvrditi svoje sjeverne granice.

Rusija je trenutno jedina zemlja koja je spremna ozbiljno se baviti eksploatacijom na Arktiku, i to bez odugovlačenja. Vlada RF je 2012. razmotrila program eksploatacije kontinentalnog šelfa (priobalnog pojasa pod morem) do 2030. U veljači 2013. predsjednik Vladimir Putin je potpisao  „Strategiju razvoja arktičke zone Ruske Federacije i nacionalne sigurnosti za razdoblje do 2020". Premijer Dmitrij Medvedev procjenjuje da će Rusija za 17 godina s Arktika dobivati ​​po 66,2 milijuna tona arktičkog plina i 230 milijardi kubičnih metara plina.

Sa ciljem da jasno pokaže ozbiljnost svojih namjera na Arktiku, RF je počela pojačava vojnu prisutnost u ovoj regiji. Osnovane su arktičke brigade motorizirane pješadije, na Novoj Zemlji su postavljene jedinice PVO-a, uspostavljeni su aerodromi za bombardere. Kako Zapadu uvođenje ovih mjera ne bi promaklo, teška nuklearna krstarica „Petar Veliki" je u kolovozu 2013. izvela pokazne manevre. Bio je to prvi vojni brod koji je prošao Sjevernim morskim putem sam i bez ledolomaca. Zapad je to primijetio, ali nisu uslijedile nikakve reakcije. Stručnjaci smatraju da, iako Norvežani i Amerikanci ne mogu dočekati da se domognu blaga fosilnih goriva, prvi korak prepuštaju Rusiji. Upravo ona na svom teritoriju i od svojih sredstava treba saznati kolika će biti cijena arktičke nafte i plina.

Tko je sve zainteresiran?

Međunarodna zajednica 1996. godine odlučila je ozbiljno se pozabaviti prirodnim resursima Arktika, osnivanjem Arktičkog savjeta u kojem su sudjelovale teritorijalno zainteresirane zemlje. Pitanje eksploatacije resursa tada je počelo razmatrati osam država: Kanada, Danska, Finska, Island, Norveška, Švedska, SAD i Rusija, uz sudjelovanje Europskog parlamenta. Ipak, otvorena priroda ovog akvatorija organizaciji nije dozvolila da ostane u ovom suženom sastavu, određenom prema geografskom principu. Preko Arktika, naime, prolaze brojni Međunarodna trgovački putevi. Zato su zemlje, čiji teritoriji neposredno graniče s Arktikom, bile prisiljene pristati na to da se Vijeću kao zemlje - promatrači pridruže i druge zainteresirane strane: Kina, Indija, Italija, Japan, Južna Koreja i Singapur.