Pastrva probija led
U Nazranju, na sjevernom Kakvazu, u malenom obrtu s njemačkom i talijanskom opremom, nalazi se radionica Ahmeda Šadijeva.
Lista naručitelja nas obara s nogu: Kina, Njemačka, Kanada, Izrael, Španjolska. Na pozadini takvih zemalja poslovna prepiska s Komsomolskom na Amure, Astrahanjem i Novim Urengojem čini se kao nešto uobičajeno.
Šadijeva zovu da otvori tvornicu za preradu riblje kože u Kanadu, Kinu, Španjolsku, što znači da će jedinstvena prerada otići iza granice i vratit će se u domovinu po basnoslovnoj cijeni. Ili će prekupci izdavati njegov know-how za svoj.
Pronalazač Šadijev bio je obuzet jednom drskom idejom na granici nemogućeg – stvoriti u republici kožnu proizvodnju svjetske razine, koja će zahvaljujući koži jesetre i pastrve, postati jedinstvena u svijetu. Ipak biznismeni i činovnici su smatrali da je lud.
Otkad je svijeta riblja koža se štavi, no ona se jako brzo iznosi. Posebno su tu specifični jesetra i pastrva, čiju kožu nitko nije ni naučio prerađivati za nošenje. I zbog toga su zaboravili na njih. No Ahmed se već četvrtu godinu upravo bavi s njima, i to tako da stručnjaci iz Čilea, Kanade i Italije ostanu bez riječi kad to vide.
„Pogledajte“, govori Galina Kotovič, Ahmedova žena, dok lagano rasteže dva komadića kože zlatne i srebrne jesetre. Tkanina se razvlači kao strech. Njezine se ljušturice podižu i vraćaju na mjesto.
„Diše“, gleda Ahmed iza ženinih leđa. Poput djeteta ne može sakriti svoju oduševljenost.
„Francuska modna kuća Hermes i njemački autokoncern Audi predlažu nam ugovor. No zasad im ne mogu isporučivati potrebne količine kože. Treba povećati proizvodnju“, govori Ahmed i nastavlja. „Zaista sam smislio tehnološki i jeftini materijal budućnosti. Oni kojim je taj materijal zapeo za oko, prave se neodlučni: uzeti ili ne uzeti. Potom lijeno, kao da nekom uslugu rade, traže da se jedan dio pošalje na „ekspertizu“. Nikog ne odbijam. No imam jedan uvjet: radite s njom što želite, no samo dajte do znanja tko je proizveo tkaninu: firma Shadi, Rusija. Inače s tom kožom nestanu bez traga!“
 |
| Video: Asa-Džejrah, tajanstvene kule i netaknuta priroda Ingušetije |
Takva stvar se jednom dogodila s Francuzima iz Marseillea. Ahmed je deset puta na dan provjeravao e-mail, živčano gledao na mobitel kad je zvonio. Ali ni traga ni glasa.
O sudbini jesetrine kože pročitao je na Internetu: „Lyon je šokiran činjenicom da se najbolja koža ne pravi u Italiji nego na Kavkazu“. Tako je saznao kako su njegovi kompanjoni poslali ogledni primjerak na ekspertizu u Lyon. Komentari puni oduševljena i jedna narudžba ženskih cipela od saudijskog šejha pretvorili su pukim slučajem kupce riblje kože u njezine proizvođače. I čizme od jesetre Made in France za 7 tisuća eura ušle su u povijest kao „francuska riblja koža“. A za Šadija nitko nije saznao. Pronalazač se osjećao kao američki starosjedilac koji je polugu zlata zamijenio za stakleni biser.
„Kažem vam: ne treba nam tuđe. Samo želimo da ono što je naše nosi naziv: riblja koža Kavkaza. Zbog čega su Francuzi moju kožu nazvali „francuskom“? Želim da moju kožu znaju kao moju, kavkasku“.
Čudak iz kokošinjca
Ahmed se iz kokošinjca oslobodio prije nešto više od godinu dana. Prije osam godina ostavio je zbog riblje kože biznis u Volgogradu, prodao je tamo sve što je mogao i preselio se roditeljima. Do tog vremena pomogao je kupiti stan svojim rođacima, ima petnaestoro braće i sestara, a sam je ostao bez krova nad glavom. Ženu i djecu prigrlili su njegovi roditelji.
Sin je svoju obitelj prepustio starcima, a sebi je uredio „kabinet“ u napuštenom dijelu dvorišta: u obnovljenom spremištu namontirao je opremu, razmjestio dovezene iz Volgograda primjere kože jesetre i pastrve te danima eksperimentirao.
U Volgogradu su svi bili ushićeni ribljom kožom Šadijeva te su pitali: „Zašto je ne prodajete? Pa sjedite na vreći punoj para!“. No Ahmed je smatrao da tehnologija nije do kraja usavršena. Tijekom godina usamljenog rada u spremištu smislio je 27 načina industrijske proizvodnje riblje kože od kojih dva (od jesetre i pastrve) prvi u svijetu odgovaraju državnom standardu, odnosno imaju osobine obične tkanine: rastezljivost, termostabilnost te ne gube boju poslije pranja ili kemijskog čišćenja. Vanjski materijal liči na zmijsku kožu, ali posjeduje „riblja“ svojstva: uopće ne upija niti propušta vodu.
Klasičnu kožu Ahmed štovi od devetog razreda. U svojim studentskim danima odlazio je iz Vladikavkaza, gdje je studirao na ekonomskom fakultetu, za praznike u selo Divno, u Stavropoljskom kraju, te izučavao kožarski zanat. Za vrijeme perestrojke, kad je iz Kine navalila roba široke potrošnje, prodavao je bunde, a u slobodno se vrijeme „zabavljao“ ribom. Danas mu je ona sve.
„Mislio sam da ću za mjesec-dva sve napraviti“, smije se Ahmed nad svojom naivnošću. „Pa riblju kožu može svatko preraditi. Odite na internet, ima milijun načina i svi funkcioniraju. Oni su, naravno, kućne radivosti, jer se riba brzo pokvari. A ja sam još u Volgogradu „napipao“ proizvodnu tehnologiju u kojoj riblja koža postaje tkanina.“
„Zamislite, kakav materijal budućnosti držimo u rukama?“, planuo je Ahmed. „Ako je kravlja koža samo 16-18% čista te treba vrlo skupu preradu, onda je riblja do 90% čista. Ona može biti primjer ekološke i ekonomične proizvodnje. Recimo, Europska Unija donijela je zakon o iskorištavanju riblje kože. Tamo proizvođač plati 12 centi za jednu tonu da bi uzimao i iskorištavao kožu. A u Rusiji je naprosto izbacuju na smetlište gdje truli.
„Kineski“ problem
Ahmedova sve veća ekipa se ozbiljno boji da će im jednostavno ukrasti tehnologiju.
„To je možda i megalomanija“, priznaje tehnolog Adam Gamberdov. „Ali ne treba gubiti iz vida prijetnje nekakvih kineskih ili izraelskih kradljivaca.“
Šadijev nikog ne pušta blizu svojeg recepta posebne otopine. Upravo se u njoj nalazi bit njegovog umijeća: koža očišćena od ljušture omekšava se u otopini čiji sastav drži u tajnosti. A onda s njom radi sve isto kao i bilo tko drugi: najprije je smekšava, potom štavi te šalje kožicu u posebni odjel na bojanje.
Na pitanje o patentu Ahmet reagira jako emotivno.
„Yudaškin i Cardin spremni su od kože napraviti kolekciju odjeće. Ako dođe do ostvarenja tih planova, riblja koža će biti povezana s njihovim imenima. A ja ću i dalje biti nitko i ništa. Nikog ne zanima tko je kožu napravio.“
„Mogao bih napraviti 54 patenta, no zašto?“, čudi se Šadijev. Ako bi Coca-cola patentirala svoj napitak, otkrila bi svoju tajnu. U čemu se sastoji lukavost? Stavljajući patent na svoju tehnologiju, moram otkriti njezin ključni trenutak. Onda će sve biti na internetu. U tren oka. Potom više nikom neću moći dokazati da je upravo taj materijal napravljen po mojoj tehnologiji. To je kao kineski BMW ili Mercedes. Svi znaju da su „skinuti“ s njemačkih originala, no zatim se stavi još koji dodatni detalj, i više nikakva ekspertiza neće moći dokazati što je original, a što je imitacija.
Šadijeva zovu da otvori tvornicu za preradu riblje kože u Kanadu, Kinu, Španjolsku, što znači da će jedinstvena prerada otići iza granice i vratit će se u domovinu po basnoslovnoj cijeni.
Ili će prekupci izdavati njegov know-how za svoj. Nedavno je u Sankt-Peterburgu vidio salon Riblja koža iz Izraela. Svratio je, zanimalo ga je kakvu kožu prerađuju, te je otkrio svoje kože koje su prije nekoliko godina prodane kompaniji AndreFish (dokumenti koji potvrđuju skopljeni posao nalaze se u uredništvu Ruskog reportera op. red.).
Ah, domovina!
Kad je Šadijev predložio da se u Nazranju izgradi 130-135 tvornica za preradu riblje kože, čak su ga prestali nazivati čudakom: činovnici i potencijalni investitori se od njega naprosto skrivaju.
„Radi se o tome da lokalne vlasti nisu u stanju ocijeniti veličinu otkrića riblje kože i perspektive tog biznisa“, smatra Svetlana Coj, poznati dizajner u Rusiji i inozemstvu, sudionica Tjedna visoke mode u Parizu i New-Yorku, koja stažira kod Šadijeva. „Potrebno je investirati milijarde. A vlasti se odnose prema otkriću kao prema narodnom obrtu, iako je umijeće Ahmeda Šadijeva svakako proboj u industriji mode. To je kao Gagarinov let u svemir. Netko je uvijek prvi. U masovnoj proizvodnji riblje kože bit će prvi onaj kojem Šadijev proda svoju jedinstvenu tehnologiju.
Ali pronalazač se zasad drži te i dalje vjeruje da će jednog dana brend inguške kože proslaviti Rusiju.
Fotografije: Evgenij Kondakov
Ruski tekst na sajtu Ruskog reportera